PRIVACY

U većini filmova i serija sa zapada smo vidjeli da su jedan od najvećih problema djece i tinejdžera nasilnici, pogotov školski nasilnici. No, da li toga ima i u stvarnosti u tolikim količinama kao što nam je predstavljeno?

Dvije godine sam u srednjoj školi, ali u razmaku od pet mjeseci sam dobila dvije vrlo agresivne prijetnje. Prvi put se to desilo kad sam poznatu gradsku fuxu nazvala kurvom, i stojim iza svojih riječi makar mi ona 'razbila gubicu' kao što je najavila da će učiniti čim me vidi. Prepala sam se, naravno jer je djevojka krupnija od mene. Čak sam izbjegavala ići kroz čaršiju kući jer sam se bojala da će ona naići. Svaki moj odmor bio je proveden u hodniku odmah pored učionice u kojoj imam čas ili u učionici. Nisam izlazila u školsko dvorište, nisam hodala po hodnicima bespotrebno. Kukavički sam se zavukla u oklop, kao kornjača i bježala od neprijatelja. Onda sam se zapitala, zašto bježim? Odgovor je bio jednostavan, jer ne želim da mi neko ko ima gore tijelo od mene uništi moj višegodišnji trud i razbije zube, rasiječe kožu i sl. Zatim sam pokušala naći rješenje, a to ni u kom slučaju nije bilo izvinjenje jer je prethodno ona mene napala iako me ne zna, nit' je ikad čula išta o meni. Prijaviti je direktoru ili razrednoj također nije bilo rješenje jer bi se onda situacija još više zakuhala. Ušla sam na you tube i počela tražiti klipove u kojima pokazuju samoodbranu. Možda nisam naučila baš najbolje, ali sam svakako dobila samopouzdanje da ja tu djevojku mogu prebiti. Na ruci sam svakodnevno nosila Avril Lavigne prsten, onaj sa bodljikama u slučaju da je udarim bokserom. Ipak, nije se nikad suočila sa mnom.

Jučer sam dobila drugu prijetnju, od djevojke istih godina (starija od mene) i takođe krupnije građe. Ovako je tekao razgovor;

- Jesi l' se ti to meni možda nasmijala? - pita ona nakon što je prijetila mom prijatelju, a ja sam se nasmijala.

- Jesam. - odgovorila sam simpatično se osmjehujući.

- Ho'š bokser? - pitala je vrlo agresivnim glasom.

- Neću. - odgovorila sam sa smiješkom jer nisam bila spremna da se pobijem. Bila sam u uskim farmericama i nisam mogla podignuti nogu da je udarim, nisam imala prsten i imala sam čizme sa punom petom (ne velikom) koja mi je stoj činila nestabilnim. Uz to, oko nas je bilo dosta djece, ne bi bio lijep prizor da ti se svi smiju dok se mlatiš sa nekom nasilnicom koja je starija i veća od tebe. Da smo se pobile, vjerovatno bi obje završile kod direktora, a to bi bilo loše za mene jer je ona u dobrim odnosima s njim.

Ne znam šta je sa ovim današnjim djevojkama. Sve su pune sebe, misle da su face ako su spremne udarati se. Toliko je dječiji postupak prijetiti nekome ko je mlađi od tebe samo zato što ti se podsmijava. Ispoljavaju agresiju, tugu, i sve loše osjećaje u javnosti kao prave uličarke. Šta je sa kontrolom? Mogla bih dosta pisati o lošim i dobrim emocijama, ponašanju, ali to ću ostaviti za neki od slijedećih postova.

Uglavnom, mislim da moj post ne može ništa promijeniti. Samo želim dati podršku svima vama koji ste imali problema sa nasilnicima. Oslobodite se straha, shvatite da će oni odgovarati za svoja nedjela i da je uvijek neko na vašoj strani. Trenirajte karate, učite samoodbranu barem kod kuće. Ne dajte drugima da vas maltretiraju jer koliko god loši bili, niste zaslužili batine. Sve se može riješiti razgovorom.

Takođe želim da skrenem pažnju nasilnicima, iako ne vjerujem da takvi posjećuju moj blog. Smirite se malo, samo pravite budalu od sebe prijeteći drugima. Čak i vaši prijatelji će vas gledati drugim očima ako uvide u vama agresivnu osobu.

Svi vi treba da shvatite da se cijeli svijet ne vrti oko vas, ne samo nasilnici nego i vi ostali. Vi ste samo jedna mala kap u moru. Tek nedavno sam to i ja shvatila. Sigurno nećete postati val ako se ističete po lošim osobinama, ako su sve druge kapljice prošle kroz vas, ako me razumijete šta pokušavam reći.

do slijedećeg posta,

pusa

Dobro jutro, danas je poseban dan, obilježen njenim pjesmama. Dok cijeli svijet piše statuse po društvenim mrežama u kojima su riječi blagosti i lijepih želja, neka počiva u miru.

Neću reći da sam bila njen veliki fan, ni da smo izgubili nešto veliko (kao što jesmo), jer u mojoj sredini rijetko ko sluša pjevače poput Whitney. A znaju li mlađe generacije uopšte ko je Whitney Houston? Ne bi baš rekla. Uz ona sr*** od pjevača poput Justina Biebera, Selene Gomez, Miley Cirous, Lady Gage, etc. kako da znaju ko su pravi talenti?! Zbog toga rijetko kad palim MTV, radije slušam Classics, da se ne zarazim nekvalitetnom muzikom, polugolim pjevačicama i sotonskim stihovima. /sad slijedi podrugljivi smijeh svih primitivaca, kao onda kad sam čitala pismenu iz bosanskog u kojoj sam spomijnala sotonske agende. Da, to je smiješno onima koji nemaju pojma o životu i čiji je jedini cilj kako se namazati puderima i kreonima.

I buduće generacije neće znati ko je bila Whitney Houston, ni Cindy Lauper, ni šta je to Deep purple. To nije ni bitno, bitno je samo da znaju ko su Jay Z i Ketty Perry. -.-

do slijedećeg posta,

pusa

Ostvarila se jedna od mojih najvećih želja, sad sam tek uvjerena u teoriju o kojoj sam pričala u prošlom postu, ali uživam sad, samo mi je to bitno. Ne mogu pisati o toj želji, to bi moglo da donese mnoge promjene, a to mi sad ne treba.
Btw, bole me prsti od žica...
do slijedećeg posta,
pusa

Ja pojam 'sreća' ne shvatam na način na koji većina ljudi shvata; nešto lijepo, sve teče glatko. Ja to shvatam kao kratkotrajno zavaravanje koje nas priprema na veliko razočarenje i bol. Količina bola zavisi od količine sreće.

Otkako je počela nova godina, sretna sam. Nema nekih velikih problema, nedoumica i sl. Štoviše, ostvaruju mi se želje iz djetinjstva; dobila sam gitaru, ostvarila odnos s ocem kakav smo imali tad (bio je moje sve). Priznajem, bilo je vremena kad sam ga mrzila (koliko god to oštro zvučalo, dešava se u pubertetu) i mislila sam da se to nikad neće promijeniti, ali u ovih nekoliko dana se promijenilo, naglo. On se počeo truditi i to je bila ključna stvar. Ima još par želja koje su mi se ostvarile, koje bude ono dijete u meni, uništavaju svaki trun arogancije, ali neću reći o čemu se radi jer sam još uvijek sa nekim osobama na klimavom polju i NE želim da ponovno naruše moj i očev odnos.

Dakle, sve je tako... lijepo. Život je ponovno dobio neki smisao. Za Božije čudo, ja nisam plakala već tri sedmice. Mislim da je to moj osobni rekord :D  Sjećam se da sam zadnji put plakala u pola pet ujutro, gledajući Joe-ovu sliku na svojoj pozadini govoreći u sebi :"Bitno je samo da si ti sretan, gdje god bio." Iako sam znala da on nije sretan, da je sam, da prolazi kroz težak period boreći se za neku bolju budućnost. Nekoliko sati poslije me je probudila najjača bol u glavi koju sam dosad osjetila.

Već tri dana sanjam vodu, bistru vodu, čini se kao hladna, u sanovniku to opisuju kao sreću, dobitak. Samo se pitam dokad će ta sreća trajati. Sigurna sam da slijedi veliko razočarenje nakon ovih prekrasnih osjećaja.

Ne dam se zavarati sreći, možda je to loša stvar kod mene, ne uživam u potpunosti da kasnije bude manje razočarenje kad sve nestane.

I bojim se, bojim se razočarenja koja slijede.

Nove slike, pogledajte: http://www.photoblog.com/NoraSabino/2012/02/07/snowing.html

Vrijeme je da osvježim malo blog, nakon posta o prelijepim medicinskim sestrama, pisat ću o malo dosadnijoj temi.

Kako sam ja provela zimski raspust?

Prvo, zaljubila sam se u fotografiju, Joe mi je dao neki link od stranice na kojoj se može dosta toga naučiti o fotografisanju, tehnikama, foto-aparatima i sl. Nedavno sam otvorila i photoblog na kom postavljam slike.

Svakodnevno sam kuhala, uživam u tome dok god mi se neko ne miješa. Naučila sam se praviti muffine, možda ih napravim kasnije pa zovnem Emelu i Lamiju na sijelo. Usput, to su moje najbolje drugarice (uz Azru naravno, ali ona nije u istom društvu).

Kad sam ih već spomenula, žao mi je što sam ih zapostavila ove sedmice, iako idemo u isti razred. No, vrijeme je pred nama, ispravit ću svoje greške slijedeće sedmice. Ja samo ne želim dječija durenja i svađe jer sam to davno prošla sa Azrom. 

Ako sam još uvijek na temi Raspust, bio je to najbolji raspust ikad. Ispunjen dragim ljudima, izlascima sa Ajdinom, Husom, Emelom i Lamijom, ispijanjem kafa i čajeva.

Uglavnom, dosta sam fotografirala, pravo sam se sprijateljila sa aparatom koji mi je poklonio Joe. Bit ću mu do groba zahvalna na tome (pored ostalih stvari koje je učinio za mene).

Nisam nešto ovih dana dobra sa pisanjem, nemam naročito inspiracije. Izgleda da je moj život opet prazan, do ponedjeljka nadam se.

Svašta se izdešavalo, da ne zaboravim reći da sam popravila svoj odnos sa ocem i ovaj put mi je žao što on odlazi u ponedjeljak. Nisam se dugo tako osjećala. Uvijek sam bila nekako nepovezana za ljude oko sebe. Joe je jedini za kojim sam patila kad je otišao, i i dalje je teško, ali imam sliku na pozadini koja popunjava prazninu. Ko god od mojih prijatelja (koji ne znaju ko je Joe) vidi sliku na pozadini, odmah pomisle da mi je momak. Pa šta je s ovom omladinom, zar oni stavljaju samo slike momaka/cura na pozadinu?! Doduše jedna dobra opcija kod LG Cookie-a je ta što se istovremeno mogu postaviti dvije pozadine :)

Idem sad praviti Snješka Bijelića sa mamom, naumpala mi je jedna rečenica iz moje knjige; nebo šije sve veći bijeli plašt sačinjen od sitnih pahulja, razastrt po ulicama Gračanice.

do slijedećeg posta,

pusa 

Nove slike na blogu, posjetite ga: http://www.photoblog.com/NoraSabino

Jučer sam otvorila svoj prvi foto-blog i već imam popularnih slika. Evo vam link, pratite me; http://www.photoblog.com/NoraSabino/ nadam se da će vam se svidjeti moje ideje.

Svijet je ispunjen malim stvarima, stvarima koje vidimo samo onda kad mi to želimo. Baš poput vode, prašine, kamenja, crta lica, uvijek su tu, ali mi rijetko kad obraćamo pažnju na te stvari, na njihov oblik, boju, veličinu. Oko umjetnika često primjećuje te stvari, kao neki detektor. Divi se mrazu, osobinama vode, divi se nekim malim neprijmjetnim stvarima. I nije umjetnik postao od dobitka na lotu, umjetnik je postao nesretnim slučajem, ljudskom izdajom. Umjetnik je samotnica, koja vas uvijek može razumjeti. Njegov um je ispunjen teškim mislima, puno težim od vaših ljubavnih jada.

Razumijem ja da je ovo jedna od rečenica satkana od narcizma, ali ne onog pravog, nego narcizma iz zezancije.

Kolegica iz razreda je to objavila kao status na fb, a ja sam komentirala 'i skromne xD' što je ona odmah izbrisala :D

Mislim da imam pravo složiti se ili ne složiti sa nečim što uključuje i mene. Priznajem da sam zlobno dodala onaj komentar jer kakvih se sve rugoba možete nagledati u bolnici, nije ni čudo što ljudi umiru od srčanih udara. Pa zamislite da vam u po' noći uleti neka medicinska sestra u sobu, oči se ne vide od kreona, ko drakula bolan. Mislite da sanjate, još ako imate 70 godina vam je zagarantovano da ćete nakon toga utonuti u vječni san.

No, koliko god zloban moj komentar bio, zašto ga odmah briše? Pa to je već letjelo u zraku, ja sam samo spustila na tastaturu taj nastavak rečenice.

Još jedna stvar, u ovom statusu ona daje do znanja da je ona "medicinska sestra" i da su njene kolegice toliko lijepe, a ona nije ni pola medicinske sestre. Ee, ima ona još dvije i po' godine ćamit u srednjoj školi da bi se mogla nazvati medicinskom sestrom. Moj komentar se odnosio strogo na nju jer osoba treba biti toooooliko neskromna da se naziva medicinskom sestrom, a pada iz deset predmeta na prvom polugodištu (od ukupnih 13 predmeta). I zbog takvih medicinara ja ne volim da se razbolim. Mislit' ćete da pretjerujem, ali skoro je umrla žena od trideset godina zbog nepažnje medicinskog osoblja. Sutra ja treba da završim u bolnici zbog neke žnj bolesti i umrem zbog takvih.

I da, hvala ti što si obrisala komentar, ionako dugo nisam osvježila blog.

Pitanje koje me je pogodilo kao strijela, pravo u srce, izazvalo je u meni neko razmišljanje o sreći. Šta je sreća? Prije svega to je za mene mir, zadovoljstvo i sloboda.

Lagala bih ako kažem da sam sad sretnija nego prije. Parnice koje su ostale na mom srcu iz prošlosti bole svakodnevno. Nisu to neki ozbiljni problemi, selidba, selidba drage osobe, gubitak povjerenja. Pa dobro, ovo zadnje možda i jest ozbiljno.

Nije lahko probuditi se svako jutro i biti svjestan toga da ti roditelji više ne vjeruju jer te je BRAT izdao, ali Joe-ov odlazak olakšava slika na pozadini koju svakih desetak minuta gledam.

Nakon onako bolnog rastanka nisam se nadala ovakvom olakšanju.

Htjela sam ići s Mirzom do aerodroma u Bg da ispratimo Joe-a, ali kada sam shvatila da ću sigurno zaplakati odustala sam. Nekako mi je draže da me moji znaju kao 'drvensuza'.  Kad je mama pitala zašto ja ipak ne idem, Mirza je u šali odgovorio da ne smijem jer ću plakati. Snaga me je izdala, okrenula sam glavu na stranu i zaplakala gorko, bez ijednog krika. U sobu je ušao Joe i kad je vidio da plačem, reče:"Eej, nemoj, pa sad si i mene rasplakala." Ta rečenica mi se tako urezala u pamćenje. Pogledala sam ga, a njegove oči su bile crvene, pune suza. Zagrlili smo se i plakali zajedno, nakon čega se on smijao, a i ja za njim iako su mi suze i dalje išle.  Onda je otišao...

I sve je se promijenilo, ja sam se promjenila, ljudi oko mene su se promijenili. Neki su otišli, neki novi su ih zamjenili. Lagala bih ako kažem da me ti ljudi čine nesretnom. Ma ne, ja nisam nesretna, ja sam samo manje sretna nego prije. Ljudi su baš ljubazni prema meni (ako ne govorim o svom razredu). Kad sam već kod toga, moram priznati da se fino osjećam bez njih. Nemam od koga poprimiti negativnu energiju.

Jedino za čim ova budala žali je prošlost, ali to se ne može vratiti, zar ne? Ne znam onda u čemu je problem. Možda je problem baš u tome što se prošlost ne može vratiti, što se uvehla prijateljstva ne mogu oživjeti, što se čovjek ne može svojevoljno mijenjati.

Prije sam bila sretnija - odgovorila sam.

Dugo sam stojala sama, u mraku tapkajući po ledenim zidovima koji su me odvajali od života, ljudi, ljubavi. Bila sam sama u tamnoj sobi, danima moleći za pomoć. Krici su bili toliko glasni unutar sobe, a van nje niko ih nije čuo. Niko nije ni želio čuti. Svi su se pravili da žele pomoći, da žele ublažiti krike, a ustvari su se samo udaljavali od sobe.

Dugo sam razmišljala da presječem kablove po sobi, jednom sam i pokušala sa komadićem vaze, to bi izazvalo nestanak struje svuda oko sobe, i onda bi mi ljudi priskočili u pomoć. Na kraju sam odustala od bjega, pomirila sam se sa životom u toj sobi.

Osjećaš li taj miris,

miris jeseni?

Svuda oko nas kruži,

u grudi nam se uvlači.

Vidiš li one nesretne u ljubavi?

Ostavljeni su i usamljeni,

od svijeta odvojeni.

Okružuje li te taj zid,

čvrsti, visoki?

Pun je ljudskog otrova,

kletvi i psovki.

Udišeš li taj vazduh,

vazduh zagađeni?

Ispunjen je lažima

poniklih iz ljudi.

Ne brini se, nisi jedini.

Svi smo s dobrog puta odlutali.

Neću početi sa onim standardnim željama i čestitkama za Novu godinu kao što su ''Želim da ste svi sretni, zdravi...'' etc. Bit' ću realna.

Prije svega, u Novoj godini želim da se svi mi dobro zabavimo. Želim da se što manje brinemo za tuđe probleme i da što manje druge ljude uključujemo u svoje probleme. Svijet će biti jednostavniji.

Da budemo što tolerantniji jer svi mi pravimo greške. Da budemo što kulturniji (prikladnije šminkanje, odjevanje, kulturnije fotografije - bez izbacivanja guzica i sisa, kao i umjeren ton pri razgovoru, a ne deranje kao da smo iz džungle).

Želim da se ponašamo što bolje prema životinjama, jer ne zaslužuju da im se petardama raznose face ili da ih bacaju u vodu. 

Najviše od svega želim da prestanete slušati lošu muziku.

Bilo bi dobro kad bi u Novoj godini bilo manje slika sa tonom nekvalitetnog fotošopa iii kad bi prestali proizvoditi puder, pa samo štetite svojim licima.

Ma ima tu još dosta stvari koje bi ja željela u Novoj godini, ali nemam kad pisati u prazno.

Da ne zaboravim, želim vam svima što više ljubavi. Zdravlje vam neću poželjeti, jer većina vas sama narušava svoje zdravlje. Želim da se otkrije lijek za rak, odnosno da ga puste u prodaju (lijek za rak je davno otkriven, ali se to drži u tajnosti).

do slijedeće godine, pusaaa

<iframe width="560" height="315" src="http://www.youtube.com/embed/J-8VCL4uSUc" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>

Čestit Božić svim pripadnicima katoličke vjeroispovjesti.

Bila je ljubav kap vode u pustinji bila je ljubav kap vina na haljini ne moze vjetar srecu da nam donese ne mogu suze kisama da prkose Ostavi suze za kraj drugi ce neko da ih brise ostavi suze za kraj molim te ne placi, ne placi vise Korak po korak odlazis u novi dan bijela i lijepa k’o za prvi rodjendan jednom ces stati umorna od bjezanja otvorjet’ ces kofer, kofer prepun kajanja

Dobro veče'

Nisam vam dugo pisala. Nisam imala šta.

Blog na kojem sam nekad mogla napisati sve, pretvorio se u ... nemam tačan pojam za to, stvar koja me uvlači u probleme. Mislim da vam nisam pisala zašto sam izbrisala svoj blog u kome sam pričala o ljubavnom životu (Po tom blogu je post dobio ime).

Sad ću vam napisati.

Moj stariji brat (ono, osoba koja treba da vas izvlači iz go****) je kopao po mojoj historiji i našao link tog bloga. Detaljno ga je iščitao, a onda sve fino ispričao roditeljima. Osim što mi je otac zabranio internet, ništa naročito se nije desilo. Da, takođe je riječ 'momak' zabranjena u ovoj kući. Bilo mi je čudno što me otac nije ubio, i dalje mi je čudno.

Žao mi je što sam se četiri godine trudila napraviti popularan blog koji sam na kraju morala izbrisati.

Napisala bih ja svoje mišljenje o svemu tome, ali neću, mogao bi me opet ukopati moj divni brat.

Šta je sa slobodom govora?!

do slijedećeg posta...

Dobro jutro.

Meni nije dobro jer sam prespavala. Sanjala sam grozne snove koji su u meni probudili neki jak osjećaj čežnje. Sanjala sam Džo-a, da je došao i da sam stala ispred njega razmišljajući da li je to stvarno on. Probudila sam se, opet zaspala i opet nastavila sanjati isti san. Sanjala sam da se konstantno mimoilazimo, a tako sam željela da ga vidim.

Teško je.

Mislila sam, bit' će lakše kad prođe par dana, mjeseci, ali nije. Svakim danom je sve teže. Nema motivacije pa da kažem, vidjet ću ga za 3 sedmice, mjeseca, izdržat' ću do tad. Ja ne znam kad ću ga vidjeti.

Nisam nikad bila vezana ni za koga. Otac je cijeli život u inostranstvu. Svejedno mi je kad ode ili dođe. Mirza je skoro otišao, svejedno mi je i bez njega. Mama nije nikad bila odsutna, ali sam prije stalno išla neni na raspustu i bila bi po dvije sedmice ili više, bilo bi mi svejedno bez mame. Ali on kad je otišao, kao da je otišao dio mene, koji me savjetuje, tjera me na dobro,

Dan mi je počeo sa njim u mislima, taj san je bio tako jak, jak je utisak ostavio na mene.

Voljela bi otići mu u posjetu na raspustu, ali jednostavno ne vjerujem da će se to i ostvariti.

Znate kako, teško je kad djetetu dajete neke negativne motivacije kao; ako ne budeš učila ispisat' ću te iz škole. Da kažu; ako budeš učila ići ćeš u Norvešku, sve bi bilo drugačije. Ja bi bila drugačija. Ne bi bila ovoliko negativna.

I danas ne mogu trpiti tuđa sr*** i slušati tuđe probleme. Danas imam dosta toga na umu, mislim da ću biti iskrena pa svima reći šta mislim. Znate onu reklamu kad je ona žena sa velikim bodljikama po sebi pa joj se ne može prići? Ta sam.

Ponekad je potrebno tako malo za sreću. Neću sad pričati o međuljudskim odnosima i sl., nego ću vam skrenuti pažnju na ono što sami možete učiniti da bi bili sretni.

Za sve one koji imaju problema sa težinom: Nemojte se zavaravati da ćete smršati vremenom, da ste na dijeti ako i dalje jedete fast food, hranu u velikim količinama i sl. Ja sam to činila i nisam ni bila svjesna da srljam u propast i da se cifra na vagi samo povećava. Dobro je pa nisam toliko pretjerala sa debljanjem. Probala sam sa UN dijetom iako sam bila uvjerena da je to teško sprovesti i da su male šanse da ću smršati, no, ovaj put sam uspjela. Prva tri dana je bilo teško jer ja nisam zamišljala dan, a da ne pojedem čokoladu, kolač ili nešto slatko.

I tako, dani su brzo prolazili, počela sam mršati. Bila sam prezadovoljna jer sam primjećivala promjene na svom tijelu. Nakon nešto manje od mjesec dana bila sam pod velikim stresom i svakodnevno sam razmišljala da više nema smisla, da je jedino što želim najesti se i sve će biti ok. Onda sam počela jesti bombone misleći da se neće ništa desiti ako pojedem jednu dnevno. Međutim, desilo se to da sam prestala mršati. Jedino rješenje je bilo da prekinem dijetu jer nije bilo svrhe ostati na njoj. Učinila sam to. Ponovno sam počela jesti bijeli hljeb, paštete i sve ono što deblja. Nisam se vagala. Ne želim da znam da li sam se i koliko udebljala za sedmicu dana. Sad kad sam vidjela da nema ništa posebno u hrani, odlučila sam opet početi sa dijetom. Zaboravila sam napisati to da sam smršala 6 kg za tri sedmice.

Moje kolege iz razreda su bili (i ostali) vrlo oholi prema meni nakon što sam rekla da bi voljela smršati. Počeli su izmišljati šale na moj račun, nadograđivati priču, jednostavno rade ono što bi uništilo svakoga. Ja sam jaka osoba, ali sve ima svoje granice. Nikad nisam nikoga mrzila, ali sam postala osoba koja prezire neke. Trudila sam se da izgradim što bolje odnose, ali sad me jednostavno nije briga. Sad samo želim da shvate koliko su pokvareni bili i ostali.

do slijedećeg posta,   

Come and hold my hand
I want to contact the living
Not sure I understand
This role I've been given

I sit and talk to God
And he just laughs at my plans
My head speaks a language
I don't understand

I just want to feel real love
Feel the home that I live in
Ã???Cause I got too much life
Running through my veins
Going to waste

I don't want to die
But I ain't keen on living either
Before I fall in love
I'm preparing to leave her
I scare myself to death
That's why I keep on running
Before I've arrived
I can see myself coming

I just want to feel real love
Feel the home that I live in
Ã???Cause I got too much life
Running through my veins
Going to waste
And I need to feel real love
And a life ever after
I cannot give it up

I just want to feel feel love
Feel the home that I live in
I got too much love
Running through my veins
To go to waste

I just want to feel real love
In a life ever after
There's a hole in my soul
You can see it in my face
It's a real big place

Come and hold my hand
I want to contact the living
Not sure I understand
This role I've been given
Not sure I understand 

Ovo sam napisala prije nekih mjesec dana.
Jučer je Džo otišao u Norvešku na duže vrijeme. Otpratila sam ga do Beograda.
Kad je krenuo na let, suze su mi neprestano navirale na oči, ali sam se suzdržavala jer su sa mnom bili Mirza i Nerma. Cijelo vrijeme sam se pokušavala sjetiti nekih smiješnih situacija samo da ne zaplačem. Sjetila sam se Bahića, Adise, Azre, Vilde... Sjetila sam se situacije u internet klubu kad me je Amer zafrkavao jer sam nakupovala dosta povrća kao da živim na selu gdje nema prodavnice, zapravo i jest tako. Kao utjehu sam koristila aparat, ali nije pomoglo. Svaki put kad pomislim na njega, plače mi se, nedostaje mi. Jednostavno ne prihvatam tu činjenicu da je moj brat udaljen stotinama kilometara od mene i da ga neću vidjeti ko zna koliko dugo. Možda je sad sretniji, možda, ali vidjela sam neku tugu u njegovim očima jučer dok smo pili kafu na aerodromu. Možda će mi po tome Beograd zauvijek ostati u ružnom, zapravo tužnom sjećanju. Možda ću se tog grada sjećati kao nekog novog početka, početka kad će mi jedini vid komunikacije sa najdražim biti ono što sam do jučer prezirala, internet. Ne mogu shvatiti pravi razlog ovolike tuge i knedle u grlu, ali mislim da je razlog praznina i osjećaj usamljenosti. Nemam s kim više pametovati, nemam se kome više žaliti, nemam koga više zvati na ručak ili večeru, nit' imam kome pregovarati za neodgovornost. Na kraju krajeva, nemam od koga slušati da sam zelena, što sam oduvijek mrzila, a sad zapravo shvatam da je to samo istina koja je poražavajuća za svakog pubertetliju. Nemam više koga zvati da me vuče kući kad idem umorna s Bahića. Ako se pitate šta je s drugim bratom, on nikad ne bi došao maksuz po mene. On jednostavno ne shvaća rečenicu koju je uvijek meni govorio...
Cijelo jutro sam slušala pjesmu 'Sky and sand', koja me podsjeća na onaj dan kad smo bili na bazenima i skakali kao ludi, najbolji dan u cijelom ljetu. Pred očima mi se vrte sve te slike, trenutci koji su zabilježeni kao lijepi i tjeraju suze za sobom. Čak i moj zec me podsjeća na njega dok lupa petama o dno kaveza te stvara užasan zvuk, koji su nekada naizmjenično njih dvojica proizvodili. Ne znam zašto se sada sjećam svih tih trenutaka. Bitno je da je on sretan, zar ne? Ali ja sam sebična pa ne prihvatam ono "Nema ništa u Bosni." kao odgovor. Voljela bih otići preko zimskog raspusta u Norvešku, ali šanse za to su male.
Tek je jedan dan prošao, a sve je tako prazno. Jednostavno sve se sabralo, i Ikonija, i on, i blog i sve... Ovaj period jednostavno nije moj. Kao što pjesma kaže :"Dok god smo mi dobro, svijet nema kraja."
do slijedećeg posta,
pusa
p.s. nedostajali ste mi svi moji blogger prijatelji.

Svašta se izdešavalo, pisat ću vam neki drugi put. Ugl ništa lijepo se nije desilo. P.S. nemojte reći mom ocu da sam napisala par rečenica na blogu, zabranio mi je da koristim internet :S

Ima li iko neki dobar film za preporučiti? Triler, komedija, ljubavni ili horor, a može i crtić :)

mmm, ova pjesma mi se nekako uvukla u uši, uživajte.

Danas je bio lijep dan, izbalansiran sitnicama koje me nerviraju, kao npr osoba koja mi je nekad značila sve (sad bi ga najradije udarila u Adamovu jabučicu, ali ne smijem jer bi dobila smanjenje vladanja), i onim stvarima koje me čine sretnom, kao npr kafa sa dobrom prijateljicom uz onaj pravi iskreni razgovor.

Pri povratku kući sam razmišljala o ... pa ne mogu se sjetiti o čemu sam razmišljala, ali znam da je bilo nešto dovoljno zanimljivo da me odvrati od pomisli koliko brdo moram prekoračati.

Na vrhu tog brda sam vidjela neku malu, bijelu macu i onako bez razmišljanja se sagnula i pomilovala je. Bila je tako umiljata da sam nekoliko minuta provela mazeći je, a onda sam je i slikala par puta. Krenula je za mnom i stalno hodala ispred mene na koso, kao da je pravila x-eve. Došla je u moje dvorište, a ja sam se pred ocem pravila kao da sam je samo vidjela u prolazu jer on ne voli baš životinje, msm voli on njih, ali ih ne voli 'držati' na svom imanju. I tako, maca je provela dan tu, čak smo je i hranili i na kraju je *Nerma (kao i uvijek) uspjela indirektno nagovoriti oca da ostavimo macu kod sebe.

Sad sam zvala Samru, svoju rodicu da joj čestitam rođendan, i ono pošteno smo se ismijali ja na jednoj, a ona i njen momak Eldar na drugoj liniji. 

*Nerma - ličnost koju ću ponekad spominjati, Mirzina cura :)

do slijedećeg posta...

pusa 

Napokon.
Dočekala sam i ja svoj šesnaesti rođendan. Moram priznati da mi je ove godine bio nekako najuzbudljiviji rođendan, iako nije sve baš teklo po planu. Prva stvar koja mi kvari ovaj dan je to što mi najbolja drugarica (Azra) nije čestitala rođendan. Mene da auto pregazi, ja bi se sjetila da je njen rođendan 24-og septembra. Druga stvar je to što se mog rođendana nije sjetio ni moj stariji brat Džo.
Jutros je bio kod nas. Na početku mi je bilo smiješno jer je toliko smeten da se ne sjeća, ali kad sam došla iz škole, u kući me je čekalo iznenađenje koje su pripremili Mirza i Nerma (dok je mama već jutros u 6 sati predala svoj i očev poklon za mene). Otac nije tu, od mog trećeg razreda ja mislim da nije nikad bio kod kuće za moj rođendan. Navikla sam pa me i ne pogađa, ali ove godine prvi put se nije sjetio nazvati me.
Nisam očekivala poklon od Džo-a, samo me jako pogađa što nije bio tu sad kad smo svi sjedili i uživali u petnaest minuta mog šesnaestog rođendana. Neću prihvatiti ni opravdanje da nije imao vremena jer je poslije tog obiteljskog 'okupljanja' Mirza otišao s njim u čaršiju.
Ne znam, možete misliti da pretjerujem, ali meni on stvarno znači i nisam očekivala da će mu nešto drugo biti važnije u ovom trenutku od sestre Narcise.
Pitam se kako je Azra mogla zaboraviti, nakon 11 godina poznanstva i 4 godine tako jakog prijateljstva...
Neću ni da razmišljam o tome, ne želim plakati na ovaj šesnaesti rođendan, tu prekretnicu.
Kolege iz razreda su nekako fini ovih dana.
Sa Eminom sam danas popila jednu kaficu, pile smo je sat i nešto :D   Pa smo se ispričale o svemu. Naišla je i Ena i sjela malo s nama.
Robi (ime koje sam rekla da više neću spominjati, ali moram) mi nije čestitao rođendan iako je sjedio danas u parku sa mnom i drugaricama. Nakon svega, mislim da sam zaslužila bar te dvije riječi da mi kaže, al nema veze.
do slijedećeg posta...

Dobro jutro dragi moji :)
Ustala sam prije nešto manje od sat vremena i sad hoću da idem u čaršiju po mobitel. Nisam mogla odoljeti, a da ne popravim LG Cookie iako sam nedavno kupila Samsung F480.
Sad sam čitala blog od prijateljice pa me je podsjetila na školu. Još dva dana i ovo savršenstvo od raspusta odlazi u nepovrat. OOo, f***, sad sam se sjetila da nisam kupila PRIBOR. O Bože, na šta ja mislim?! Dobro, to nije bilo pitanje, znam vrlo dobro na šta mislim :D Mislim na spektakl slijedeći četvrtak, SWEET SIXTEEN :D
Kao što sam rekla, prije nego što sam skrenula s teme, počinje škola, opet, još jednu godinu ću morati dijeliti zrak sa osobama koje mene ne podnose i koje ja ne podnosim.  Da, sad je najlakše reći :"Sabina je iz grada, ona ne voli nas sa sela.", ali ko god to još jednom kaže, glavu ću mu otkinut. Imam dobar instinkt, jasno prepoznam osobu koja me izbjegava. No, nema veze. Neću reći da mi je svejedno što me ono, pola razreda ignoriše na fbuku čitav raspust, ali neću da razmišljam o tome. Neću da razmišljam koliko neko dvoličan treba biti da bi se sa mnom u školi družio, a preko raspusta se ne sjeti ni reći "Ćao", ni lajkati sliku, status, pjesmu. Ne živim od lajkova, ali to je znak pažnje ;)
Rekla sam, neću da razmišljam o tome, a neću ni da pišem.
Vidjet' ću i osobu koja mi je bila vrlo draga, koja se takođe nikad ne zna javiti, ali joj to uopšte, uopšte ne zamjeram jer mi se nikad ta osoba nije javljala na fbuku. Ta osoba me je izlevatila za kafu, al ajd...
Ovaj post bi se zabravo trebao zvati Sabina o osobama koje su je izlevatile :D
P.S. Sretna sam.
do slijedećeg posta,
pusa

Drugi put ću pisati o ljubavi na svom blogu. Jedna kratka rečenica o tome će biti dovoljna: Zaljubila sam se :D
Pa da, meni uvijek dođe do ljubavi kad treba krenuti u školu, al' ajd, navikla sam :D Šta ću ja kad sam zaljubljive prirode.
Sad ono ozbiljno, nisam više ozbiljna kao prije i drago mi je. Hoću i ja da se zezaaaam i možda su ovi postovi dosadni, ali ja ovo moram negdje izbaciti iz sebe i ne da mi se da zamaram Azru koja je uvijek u nekom svom svijetu. Uskoro mijenjam link od bloga, a i username na bloggeru pa eto, budite u toku ukoliko me i dalje želite pratiti.
do slijedećeg posta,
pusa

Ja sad idem da se spremam za bazen, a vama evo jedna lijepa pjesma za dobar početak dana :)

'Večer, danas se nešto čudno sa mnom dešava. Ne, nisam postala 'normalna'. :D Plače mi se bez razloga. Ustala sam rano, u deset. Vama to možda nije rano, ali ja obično ustajem u 11. Kroz nekoliko minuta zvoni mobitel, zahvalila sam se Bogu da poziv nije bio nekoliko minuta ranije jer bi bacila mobitel. Uvijek me neko probudi. To je bio Džo.

 Kao i obično, ispitivao me jesam li jela, i nakon nekoliko minuta došao je sa doručkom. Prije nego što smo doručkovali, provlačili smo kabal za interfon kroz neku plastičnu cijev, bilo je taaako vruće vani. Da ne okolišam, nešto smo bezze pričali, msm naprotiv, tema je bila stvarno zabavna, ali vam je neću otkriti (privatnost). Odjednom mi je došlo da plačem, suzdržavala sam se da ne pomisli da sam pukla skroz. Pravila sam se kao da ne želim pričati o tome, a zapravo mi je bila knedla u grlu i da sam rekla još jednu rečenicu, riječ, zaplakala bih.

Otišao je Džo, a ja sam nastavila gledati seriju Vratiće se rode. Serija jest na dijelovima tužna, ali i na onim dijelovima koji jesu tužni i na koje ne bih zaplakala uobičajno, suze su mi same lile.

Poslije toga, pomislila sam na neke osobe, naglašavam, NE NA MOMKE i opet su mi se pojavile suze. Ne znam da li je taj period, ali ja nikad nisam bila ovoliko emotivna...

Valjda ću sutra biti onaj stari kamen, ovako mi je bezze.

 bježim,

do slijedćeg posta

Danas je rođendan mojoj dobroj drugarici Delili pa želim da joj čestitam preko svog bloga, iako sam joj jutros čestitala uživo kad smo išle da se upišemo u drugi razred. Msm toliko je apsurdno upisivati se u drugi razred, ali ja mislim da to rade samo kako bi pokupili pare od učenika.

Lilooo, sretan ti rođendan, želim ti sve najbolje :* :* :*

<iframe width="420" height="345" src="http://www.youtube.com/embed/wHRnqmFBVtk" frameborder="0" allowfullscreen></iframe>

Smislila sam jednu dobru rečenicu: Rodila sam se kad su drugi htjeli, umrijet' ću kad to Bog bude htio, ali ću živjeti kako ja hoću.

Dan je počeo pozivom, kao i uvijek. Meni ne treba alarm, uvijek me neko zove između devet i deset sati.
Nakon što sam napravila doručak i servirala ga, u moje dvorište je ušao Joe sa svojim Trotterom (tako zovemo njegovo auto), a unutra je bio i njegov bezimeni ćuko. Da. njegovo auto ima posebno ime, a ljubimica ne. :D Da ne bi stalno pisala ćuko, recimo da se zove Cura.
Dovukao je ćuku da ga okupamo, pa bi ga ostavio kod mene cijeli dan da se igramo, ali, po običaju on je promijenio plan i otišao kući ranije pa sam sama morala okupati Curu. Mislila sam da će me svu uprskati i pobjeći, ali nije. Bila je stvarno mirna, kao da uživa u tome, što inače nije slučaj kod životinja. 
Dok se ona sušila, ja sam obavila nekoliko poziva. Dženana je bila na nekom takmičenju iz odbojke u Sarajevu pa uskoro idu u Split, čestitam Dž :)

Cijeli dan sam bila na polju, a povremeno sam ulazila u kuću na petnaest ili dvadeset minuta da bi nastavila sa gledanjem Kućanica.

Takođe sam čitala neke stare leksikone, ah, dobre stare uspomene. Dobro sam se ismijala šta smo sve pisali.

Sad ću odigrati partiju Jamba; za sve koji ne znaju, to je igra s kockicama, lahko se nauči igrati i stvarno je zabavna. Ja je igram sama, ali je obično igra dva ili više igrača. To me je naučila Emira, moja komšinica u starom kvartu sa kojom sam bila nerazdvojna. Sad, rijetko kad se i vidimo. Žao mi je što je tako, prije je svaki raspust bio zabavan i nezaboravan uz nju i ostale prijatelje iz Kovačke. Igrali smo se žmire i planova iza jedne zgrade. Bilo je tu i djece odnosno djevojki i momaka po 16, 17 godina. Tad nije bilo fbuka, tad smo svi mi živjeli nekim normalnim životima. Mnogi o tome pišu na čuvenom fbuku, pa zašto ga se onda niko ne odrekne? Zašto ne nastavimo onim životima koji su bili ispunjeni nečim čega ćemo se zauvijek sjećati uz osmijeh, a ne onim jeftinim fotografijama djevojčica u wc-ima sa tonom pudera i photoshopa i što manje odjeće?

skrenula sam s teme, nadam se da mi opraštate :D

bježim,

do slijedećeg posta...

Juhuuuu, tu sam. Poželila sam vas bloggere, otrovnu Ivy posebno :))) Iii, evo jedna pjesma: bježim, do slijedećeg posta.

Dobro veče, slijedećih pet dana neće biti novosti na blogu, neću biti kod kuće. Nemam ništa posebno za napisati, samo da osvježim blog. Bježim, do ponedjeljka...

Pogledaj još jednom nisam takva rođena. Sva ta mržnja od bola je, to nisam ja. Pogledaj još jednom možda u meni vidiš sve što nisi ranije, možda zavolis me. Ref. Zar ne vidis samo bih ja zbog tebe tugom se okovala sve i da sutra me tu ne bude, noćas prećuti to i ljubi me Pogledaj još jednom nisam takva rođena svo to zlo u očima to nisam ja. Ref. Hej, zar ne vidiš da dajem sve za tebe anđele sve i da me sutra ne bude prećuti i ljubi me.

Evo napravila sam stranicu na fb vezanu za moj blog, pa ko voli nek izvoli, upadajteee http://www.facebook.com/pages/Jednom-%C4%87u-stati-umorna-od-bje%C5%BEanja/239583966076052?sk=wall

Tek sada postajem svjesna svih promjena koje su se desile. Nakon skoro godinu dana sam se privikla u 'novom' komšiluku, SAMO zato što se napokon ne obazirem na ljude i mogu se osjećati prijatno i bez one finoće, zahvaljujući Nermi (budućoj snahi) koja mi je neki dan prepričavala knjigu od Koelja i spomenula da biti normalan ne znači ništa. Dobro, sad sam zakomplikovala :D Ja naravno i dalje žalim što nisam u dobroj staroj Kovačkoj, ali to je normalno (meni) jer 15 godina nije malo i zauvijek će ostati bar zrno čežnje za tom ulicom i tim životom. Možda sam ja sve te osjećaje prepisala selidbi, ali moj život se stvarno mnogo promijenio od tad. Između ostalog, nikad prije nisam voljela crveni ruž, nit sam znala šta je to dosada. Nikad prije nisam bila ovoliko neodlučna i zbunjena bez razloga, niti sam bila ovoliko bezosjećajna. Mrzila sam dugu kosu, dok danas i sama takvu njegujem. Bježim od obaveza. Postala sam nepoželjni blogger jer volim ispraviti gramatičke greške i i dalje ću to raditi. Ni ja ne znam sve i gramatici i volim da me se ispravi na lijep način kada griješim, a ne na neki bahat i podrugljiv način. To je razlog zašto sam zabranila komentare gostima, prebahati su (čast izuzecima). do slijedećeg posta, bježim...

Nedavno sam stojala pored pruge sa rodicom očekujući voz u koji bismo se ukrcale.

Bilo je tmurno jutro, oko osam i petnaest. Samim tim sve oko mene je izgedalo depresivno, a ja, kao i uvijek, bila sam dominantna, u crvenoj majici.

Pored nas je stojalo nekoliko ljudi čiji se broj iz minute u minutu povećavao. Pa nisam znala da je kod vas ovoliko zastupljeno putovanje vozovima - rekla sam joj razgledajući ljude. Ubrzo je i voz stigao i nakon što smo ušli, dugo sam razgledala unutrašnjost tog, meni nepoznatog prijevoznog sredstva. Sve je nekako bilo zastarjelo, osjećala sam se kao da živim u periodu "tri mjeseca poslije rata". Kod nas u Bosni se historija dijeli na dva perioda; prije i poslije rata, dok se u normalnim državama dijeli na staru i novu eru.

Prilazili smo kroz zapuštene dijelove sela; ostruga i grane od drveća su udarale od prozore,a Dženana je ponavljala:"De zatvori taj prozor smrzo se. Misli'će ljudi da smo pobudalile." :D  Ne mogu, a da se ne nasmijem toj izjavi. Da li sam ja stvarno luda ili još neko voli biti u majici kratkih rukava na svježem zraku?

Kako god, ubrzo smo stigle u Lukavac, obližnji grad i nakon kraćeg shoppinga za naše ljubimce, dobro se najele u Omegi :)

Ustala sam prije nešto više od sat vremena i sad se odo našminkati :D Kako je ovaj raspust počeo, ne šminkam se tako često pa sam poželjela. Sigurno je da neću u kući sjediti našminkana, nego idem u čaršiju kupiti nešto dobro za doručak, kupiti crveni max factor karmin :) i podići ličnu kartu.

Evo sunce nam se vratilo, preduslov za dobar dan. 

Usput, preporučujem vam pjesmu  Dunja Ilić - Pogledaj još jednom

do slijedećeg posta,

pusaaa

Pozdrav, ovih dana je vrijeme užasno, bar u mom gradu. Kiša pada i stalno je oblačno pa sam stalno u kući. Moram priznati, poželjela sam otići na bazen i osjetiti adrenalin. Naveče sjedim do četiri ili pet, gledam one istrage ubojstava i sl. na I.D.-u i Zone Reality-ju. Neku noć sam slučajno pronašla jedan rokovnik koji je pod šifrom, pa sam počela u njemu pisati o nekim osobama koje su mi važne u životu. Hvala Bogu pa je pod šifrom :D Za dva dana ću dobiti Kućanice snimljene na CD-ove pa ću ih staaalno gledati :D to bi bilo sve u ovom postu, samo da osvježim blog. pusa

Dobro jutro.
Nisam dugo pisala, ili mi se bar čini da je dugo vremena prošlo.
U subotu je održan drugi dan Flavour Festa na kome su gostovali Edo Maajka, Frenkie i neki gračanički klinci. Atmosfera je bila odlična, iako je na početku publika bila umrtvljena kao da su došli u kino, msm u kino kad odu pričaju i okreću se.
Moram priznati, primjetila sam da je Edo smršao i odlično mu pristaje.
U par navrata je i nasmijao publiku svojim provalama.
Isti taj dan sam bila na bazenima sa Lilom i nećete vjerovati, slikale smo se sa Mirzom Šoljaninom. Nismo znale otkud on baš tu, pa smo kasnije saznale da je imao promociju CD-a u Tuzli. Takođe moram priznati, tip se ufurao kao da je Mick Jagger. On se, za razliku od Ede, udebljao.

Jučer je Mirzi bio rođendan, pa smo se ja i Joe udružili i kupili mu igračku magarca koji pjeva i pleše jer Mirza voli magarce, i kupili smo mu barbiku :D  Da, mom starijem bratu smo kupili barbiku jer se volio igrati s njima kad je bio mali :D haha, ali psst.

Sad odo u čaršiju po neku privjesak za torbu i napokon ću se upoznati sa Kadunom, ženom od koje nekoliko mjeseci kupujem nakit.

do slijedećeg posta,

pusaaa

Malo prije sam sjedila u svojoj, zapravo Mirzinoj sobi koju sam u zadnje vrijeme prisvojila, i razmišljala sam o nepravdi koju mi pružaju ljudi kojima sam vjerovala da me nikad neće povrijediti, te da će uvijek biti tu za mene, kao neki heroji. Ipak, nisu tu za mene. Prešli su na neku drugu stranu, onu lošiju, te su tu kad god sam dobro raspoložena, da mi pokvare raspoloženje i navuku suze na moje lice. Neću o tome da pričam, samo, nije pošteno da ja ne mogu na bazene, s obzirom da je dogovor bio ako padnem u školi da neću maknuti iz kuće. Prošla sam, šta više treba?! Neću da trošim riječi na te osobe, sve je već riješeno, veliko HVALA. Sad sam dobila jednu prelijepu poruku od Emine, u smislu u kom mi Azra nikad nije pisala. Nakon što sam je pročitala nekoliko puta, odlučila sam nazvati svoju prijateljicu koja je trenutno u kampu u Potočarima ja msm. Pričale smo o svemu, a nekoliko sekundi smo se samo smijale kao lude bez razloga. Ležala sam u sobi bez svjetla, Emina hvala ti što si me ohrabrila jer se inače plašim mraka. Nekako, nakon toliko loših stvari koje sam danas shvatila u čula, ona mi je popravila raspoloženje i dala mi snagu da idem dalje, da se ne obazirem na prepreke koje ne mogu preći. Mislim da sam i ja na nju djelovala pozitivno, bar je tako rekla. do slijedećeg posta, pusa

Suvišna je svaka riječ. Pomiješani osjećaji i pokoji jecaj u sobi ispunjenoj tamom govore o djevojci kojoj je stalo i koja nema kome da se izjada. Više joj nije bitno da li sunce sja, ili pak pada kiša. Nije joj bitno da li je lijepa ili ružna, mršava ili debela, bitno je samo to da se vratio neki stari osjećaj, osjećaj čežnje koji je sa sobom doveo onu dobro poznatu tugu. Pozivnica za događaj koji bi joj mogao ispuniti jednu od životnih želja, nalazila se na stolu i svako malo, djevojka je prelazila pogledom po crno-bijelom komadu papira sa samo jednom misli na umu:"Do kad će biti ovako?" Zatočena među zidovima blijedo-zelene boje, neprestano je razmišljala o nekim nemogućim situacijama i nadala se da će se možda, jednog dana i ostvariti...

Pozdrav svim mojim čitaocima. Dugo me nije bilo. Da budem iskrena, bilo mi je mrsko odvojiti petnaest minuta i napisati post koji ionako ide u prazno, koji se sastoji od slova koja niko ne razumije i riječi koje niko ne čita. Juče je bio jedan od najboljih dana ovog ljeta. Iako je počeo sparno, dok sam dijelila papire na kojima je program Flavour festa, kapi znoja su lile niz moje čelo. Nakon toga sam napokon platila račun za struju. Došla sam kući oko dva sata, obukla što kraće, namazala se kremom za sunčanje, uzela knjigu i otišla iza svoje kuće. Tamo sam bila oko pola sata kad je zazvonio moj mobitel. To je bio Joe i prvo što sam pomislila je to da je gladan, te da će doći na ručak, ali ne, umjesto toga pitao me je da li sam zainteresovana da idem s njim na bazen. DA! odogovrila sam :) i odmah pokupila svoje stvarčice, te ušla u kuću. Za nepunih petnaest minuta Joe je bio tu i otišli smo. Kad smo došli do bazena, pomislila sam:"Šta ja ovdje radim?" jer sam se plašila plivati u dubokoj vodi. Ubrzo smo ušli i sjeli na već vreo beton, a ja sam primjetila Bukija, svog trenera koji uvijek igra nogomet na bazenu :D Ušli smo u vodu i opustila sam se, počela sam plivati i to kao ćuko :D Joe se smijao i onda me je naučio da plivam kao žensko, bar što se tiče ruku. Kasnije me je nagovorio da idem na tobogan i na skakaonicu. Mislila sam da će mi srce pući kad sam skočila sa skakaonice. Do sad mi je bilo s njim najzabavnije na bazenu jer smo bili tri sata i isplivali se, iskakali... Zato me sad bole mišići, ali tako se mrša, zar ne? p.s. od sad su komentari dozvoljeni samo registrovanim korisnicima ;) do slijedećeg posta, pusaaa

Neću ništa da pišem, samo sam imala potrebu objaviti jednu rečenicu !

Napomena: kome se blog ne sviđa, u gornjem desnom uglu se nalazi mala crvena kockica u kojoj je nacrtano "x". Laganim pritiskom miša napustite blog i ne čitajte ga dalje jer mi je stvarno glupo kad mi neko kaže kako mu se ne sviđa blog, a mjesecima ga čita i zna sve moje postove napamet. Kao što već sigurno znate, meni ide u korist svaka posjeta. A vi koji me čitate, nastavite, znate link. Pusa od Milke

Ovaj post je dobio ime po emisiji koju emitiraju na Zone Reality-ju. Ako se pitate zašto, zato što u toj emisiji prikazuju istinite priče koje su više od slučajnosti. Ovaj put i ja imam jednu. Možda vama neće izgledcati kao više od slučajnosti, ali pratite me. Prošle sedmice sam se kao posvađala sa ženom koja radi u lutriji. Bilo mi je žao jer je ona uvijek bila ljubazna prema meni. Odlučila sam joj se izviniti, ali da to ne bude tako providno, kupila sam Bingo listić iako to nikad ne kupujem i protivim se tome. Izvinila sam joj se i došla kući. Jutros sam gledala na teletekstu brojeve koji su izvučeni iii vidjela sam da sam dobila peterac. Da li je to samo slučajnost ili zato što sam se izvinila prodavačici, zauvijek će ostati tajna...

Danas sam saznala da sam bila slijepa. Mislila sam da moja rodica ima dobro mišljenje o meni, ali očito sam pogriješila. Ajd ismiji se dobro zato što sam ja plakala zbog svoje Tike, to rade oni najbolji ! Mrzim dvoličnost. Idem sad, a ti ako si se prepoznala u postu, ne pokušavaj saznati od koga sam čula šta si mi pričala iza leđa jer ne želim da nedužni budu meta tvog dugog jezika. Ni ona druga nije ništa bolja. Misli da ja idem nekome zbog koristoljublja, e pa nije lako gledati tuđeg psa i misliti da li je tvoj vlastiti u tom trenutku gladan pa možeš zaključiti da nisam tamo išla zbog ćuke. izvinite bloggeri što morate čitati moje postove kojima ispoljavam bijes. Sve dok je zabranjeno ubiti nekoga, čitat ćete me.

Jutros sam išla u školu po svjedočanstvo i naravno sredila sam se. Prvi put sam obukla nove sandale koje su ustvari štiklice. Otišla sam u školu i sa zakašnjenjem (naravno) ušla u učionicu manekenskim hodom. Pomislila sam da sam se počela ponašati poput Adise, moje dobre drugarice koja je uvijek sređena i u manekenskom fazonu i, ono najvažnije, nervira sve oko sebe jer dobro izgleda. Par komentara sa kojima je Keno mislio napraviti se frajer komentirajući moj hod nisu me dotakli jer se ne obazirem na komentare neiskusnih. Sjela sam sama u zadnju klupu i jedva čekala da završi taj skup licemjera (pojedinci). Nakon što sam izašla iz škole, otišla sam sa Emelom, Lilom i Lamijom u Etnu na sok. Bila sam gladna pa sam pojela pomfrit. Nakon toga sam stojala na jakom suncu i čekala Joe-a nekih dvadesetak minuta da bi mu dala neke račune da plati jer ja ne znam baš gdje se sve to plaća. Cijelo vrijeme su me užasno žuljale sandale. Otišla sam u Passage i kupila si odnosno mojoj mami crnu Louis Vuitton torbicu. Ne brinite se, nije original :D ali svejedno je skupa. Kad sam izašla iz centra grada i krenula uz brdo prema svojoj kući kroz naselje Ritašići, skinula sam proklete sandale i nastavila bosa do kuće. Neke dvije žene su dva puta prokomentirale to da ja hodam bosa. Nije me bilo nimalo stid što idem bosa, za pravo čudo. Danas bi mi trebao doći Omer, moj prvi komšija da mi popravi biciklo koje sam ja da bi nešto napravila - pokvarila. odo sad, :*

Dobro vam jutro. Ne znam je'l ovo do mog browsera ili ni vi ne možete promijeniti boju i sti slova, strašno me nerviraju ova arial crna :S Sad se spremam jer moram otići u školu po svjedočanstvo,a onda idem na novinarsku sekciju u Aneu. Ovih dana mi je super jer je Mirza napokon otišao :) Nemam ništa posebno za napisati, samo da osvježim blog, a i nemam inspiracije baš. Do slijedećeg posta, pusa

Ovo je moja najnovija slika. Prokuhala sam kosu kako sam mjesecima planirala, pa eto da i vi vidite :)

pusa

Danas je Dženana dobila preslatkog ćuku koji me svakim svojim pokretom podsjeća na moju Tiku koja se još uvijek nije vratila i iako izgleda kao da sam ja već zaboravila na nju, nije tako i neće biti tako još dugo vremena. Svako jutro kad se probudim, otvorim vrata od svoje kuće i dugo gledam u onaj dio dvorišta gdje se nalaze njene posude sa vodom i hranom. Svako jutro gledam nadajući se da će ona doći i da će zalajati na mene. Nadam se da bar neko od vas razumije kako je tako iznenada izgubiti nekoga ko vam je toliko važan i ko je jedini unosio svu svjetlost u vaš život. Onda se popnem na terasu da vidim da li je gore, ali nema je. Svakim danom je sve manje nade i sve više pitanja gdje je, da li je gladna, da li je neko udara. Mislim da je živa i da sigurno nije u Gračanici. Još uvijek mislim da ju je moj otac odvukao u Lukavac. Danas sam se cijeli dan borila protiv same sebe da ne zaplačem dok se Dženana igrala sa svojom Lili. I sad, po ko zna koji put dok pišem svoj blog, suze liju niz moje obraze. Sjećam se jedne noći kad mi je otac rekao da će odvući Tiku jer mu lomi cvijeće u dvorištu. Onda sam tek shvatila da je njemu važnije cvijeće od životinje koja je meni bila sve. Tu noć je vani bilo užasno hladno i Tika je sjedila ispod stepenica i drhtala je od zime. Uzela sam dvije stare majce i jednu sam stavila ispod nje, a drugom sam je pokrila. Tika je bila tako mirna, kao da je znala da joj se nešto loše sprema. Zagrlila sam je i tiho joj pjevala pjesmu od Aleksandre Kovač - Da te volim. Plakala sam tad kao što nikad do sad nisam. Svaki put kad prolazim ulicama koje vode do moje kuće nadam se da će naići i bez imalo beda bi sjela na put i grlila je. laku noć

Gud muning :D baš kao što bi rekao onaj ludi inspektor iz serije Allo,allo.

Danas imam još jedan čas i ono nikako mi se ne ide, ali ću otići da ne bi bilo kakvih problema, čisto da vidim šta će mi profesor zaključiti.

Mirza ipak ide sutra :/

ja i dalje ne mogu da vjerujem da je raspust počeo i da ću se odmarati duga tri mjeseca :)

Sutra idem u frizerski salon. Hoću da "prokuham" kosu. Imam taman ten i mislim da će se to slagati uz moju novu frizuru. Kupila sam i farbu za kosu; potpuna transformacija, ja vam kažem. :)

Sutra ću takođe ići u kozmetički salon da sredim ove svoje obrve. Mislila sam ići u solarij, ali imam neke nedopustive prepreke.

Otvorile su se i terme, vruće vode koje su udaljenje od Gračanice nekoliko km pa ću vjerovatno ići slijedeće sedmice sa drugaricama, naravno ako nađemo prijevoz jer su stvarno daleko, a autobusi ne idu na terme direktno, nego je najbliža stanica udaljena oko km.

odo se sad obući. Uskoro će doći Joe sa klopom, pa da mi ne govori "Aaa, isad u pidžami."

do slijedećeg posta,

pusaaaa

Dobar vam dan,

Tike nema već tri dana i toliko mi nedostaje da je to prejak osjećaj za opisati riječima. Negdje je otišla sama i ne vraća se. Svaki dan se pitam gdje je, kako je, šta radi, da li je gladna,... bezbroj pitanja mi se motaju po glavi, a ni jednog odgovora nema.

Jutros sam kupila zeku koji me zapravo podsjeća na mačku :)

Tzv. lavlja glava, čupav je i taako simpatičan. Zove se Brandon, a ime je dobio po Brandonu iz kuće Velikog brata.  Postavit ću sliku večeras. Malo me je strah da Brandon ne izađe iz staklenog kaveza i ne izgrize mi kablove od PC-a, ali za nekoliko dana će biti gotov veliki akvarij iz kojeg neće moći izaći.

Sutra Mirza ide u Bugarsku na posao (hvala Bogu) pa moj raspust pravo počinje :)

Žao mi je što neću tako često silaziti u čaršiju jer mi je mrsko ići samoj bez Tike. Ipak, nadam se da će se vratiti, ali puno je vremena prošlo. Mislim da ju je moj otac odvukao negdje jer je on nikada nije volio i uvijek mu je smetala .

sad idem u onu ludnicu, zvanu 'škola'.

do slijedećeg posta,

pusaaa

Dobro veče,

danas je bio odličan dan; neću pasti ni iz jednog predmeta. Mogla bi sad napisati dug post o školi, ali neću. To čuvam za ponedjeljak.

Postavila sam sliku od piercinga, pa sad malo osvježavam blog. Ovih dana nemam inspiracije. Tako je to uvijek kod mene u periodu kad sam pri kraju sa pisanjem knjige.

Sinoć nisam mogla baš spavati jer me boli uho; tačnije dio ušne školjke gdje sam neki dan stavila piercing. Nijedan piercing nije bio ovoliko bolan, ali nadam se da će se što prije stabilizovati.

Idem sad gledati VB,

pusa

Dobro jutro,

ustala sam u sedam sati, malo učila anatomiju, čitala lektiru... Danas mi se ono baš nikako ne ide u školu, ali eto ostalo je još sedam dana. Danas ću najvjerovatnije ići staviti još jedan piercing. Objavim slike naveče.

Nemam neku posebnu temu za pisati, samo da se javim da me ne zaboravite :)

Ljeto nam polako stiže pa sam sva u oblacima i planovima za raspust.

do slijedećeg posta,

vaša Milka.

evo je, moje lijevo uho :)

U nedjelju popodne mi je došao brat Joe da mi objasni neke zadatke iz hemije. On nije znao objasniti - ja nisam ništa shvatila. Pronašla sam drugo rješenje, da pitam nekoga drugog da mi objasni i to sam smatrala riješenim, ALI ja imam još jednog brata, onog koji ima ulogu lošijeg - Mirzu koji mi je cijelo to popodne nabijao na nos da ne trebam gledati TV ni igrati igrice ni bilo šta, samo je ponavljao da trebam učiti hemiju. Ponovno ona knedla u grlu, ali ovaj put sam je zanemarila jer ne želim da mi opet iznova govori kako sam kmeza. Juče ponovno govori kako sam ljenčuga, kako ne valjam, a misli li iko na moje mišljenje?! Misli da sam ja zadovoljna sobom ovakvom kakva jesam? Misli da se ne trudim biti bolja? I moj otac je isti kao on, samo mi stoje za leđima i govore kako sam loša. Vidi li iko moje kvalitete? Vidi li iko da ja pišem knjigu, da se trudim biti bolja u predmetima koji se mogu naučiti, ponašam se kulturno, držim do ugleda... Zašto ne može prihvatiti svoje dijete u onako kako jeste i biti sretan s tim? Omalovažavanjem da me prekine u pola riječi i kaže :"Šta ti znaš?!" i sl. neće ništa postići. Ja sam samo zarobljena u tijelu i vremenu. Šta ako ja u nekim poljima znam baš bolje od njega iako je stariji više od trideset godina? Dijete koje je u nekom prijelomnom dobu svoga života ne treba biti izlagano stresu jer to može loše uticati na dalji razvoj psihe. Šta mislite kako je ustati svako jutro i pomisliti:"Šta ako ipak padnem iz hemije? Šta ako otac stvarno učini ono što je rekao? Šta ako sav moj trud, talenat i kapacitet padne u vodu i ako zauvijek izgubim mogućnost da to iskoristim?" Mislite da je lijepo probuditi se i pomisliti da sam možda jedna od onih nesretnica kojima je suđeno da budu robovi tuđeg uma? Nije lijepo, nije uopšte. I ma koliko ja se trudila da shvatim te zadatke iz hemije, za mojim leđima stoje brat i otac i govore:"Ti si propalica, ljenčuga,... bla, bla, bla." Hvala. do slijedećeg posta, pusa

Ćao svima,

pisala sam neki dan post o Travniku i Jajcu, ali zbog problema sa konekcijom nije objavljen, a ne da mi se pisati ga ponovo. Ukratko: preporučujem vam da posjetite Travnik, a Jajce totalno nije moja preporuka jer u čaršiji nemaju ni jedne obične prodavnice.

Prije toga sam išla u solarij - malo sam se potamnila i zadovoljna sam.

Kao i uvijek ima još novosti, ali ne bi sad o tome.

do slijedećeg posta, pusaaa

Danas nemam namjeru pametovati, ni pisati o svojim navikama.
Danas ću vam pisati neke svoje gluposti koje mi se motaju po glavi, čisto da osvježim blog.
U subotu idem na ekskurziju u Jajce i Travnik, pa sam od početka sedmice uzbuđena zbog tog događaja. Prvi put idem sa ovim razredom, ne nadam se zabavi kao sa prošlim razredom jer su, Piercy će vam priznati, gotov sve curice iz razreda u nekom svom svijetu i zatvorenom krugu prijatelja. Kad ih pozdravim, kao da mi očima govore da ne žele pričati sa mnom, te se okrenu na drugu stranu nekoj kolegici iz osnovnjaka. To u meni izazove neki čudan osjećaj, nit je to poniženost, nit je to bijes, nešto između je. Skeptična sam u vezi te nadolazeće ekskurzije. Sjedit ću sa curicom koju ne poznajem baš najbolje, a ni ona mene. Nisam je stigla ni procijeniti, poprilično je zatvorena. Sa momcima sam u dobrim odnosima i znam da će biti super ako Almir bude sjedio blizu mene u autobusu. On ne može izdržati ni minute, a da ne provali nešto. Ima dobar smisao za humor, iako to nekad preraste u glupost. Riad je dječačić koji misli samo na fudbal i travian, dok Muamer kroz humor provocira. Adem je tih, ali kad progovori, to je uvijek neko zezanje povezano sa mojim prvim komšijom - njegovim rođakom. Sa Kenom sam u zamršenim odnosima; sedmicu smo najbolji, a sedmicu se ni ne pozdravljamo. On ne ide sa nama, pa ga neću ni komentirati za sad. Žao mi je što ne ide Delila na ekskurziju jer sam s njom u najboljim odnosima što se tiče kolega iz razreda. Ona živi blizu mene, pa se vidimo i vikendom.
Danas je vama utorak, meni je petak jer mi sutra počinje život :)
Ponedjeljkom i utorkom su naporni časovi, bar neki od njih, pa sam utorkom oko 19 h "rahat".
U četvrtak ću vjerovatno ići sa Tikom u šetnju, poželjela sam.
do slijedećeg posta,
vaša Piercy.

Dobro veče, dragi moji čitaoci.

Piercy je.

Ako ste čitali moje prethodne postove, znate da sam najavila povratak stare, arogantne, iskrene Sabine. E pa, vratila se.

Sad sam prošla preko naslovnice na fbuku i naišla sam na nekoliko stvari koje mi paraju oči. Komentirala sam bez one svoje stare misli "Ne miješaj se. Naljutit će se na tebe ako kažeš svoje mišljenje. Čuvaj to u sebi." OK, bez toga do daljnjeg.

Javio mi se moj komšija kom sam obećala napisati pismenu, ali i bez toga ovaj put. Nemam ni vremena, ni inspiracije, ni povoda. Rekla sam da mu je neću napisati, na fin način. Nastavili smo razgovor i ja sam bila malo previše Piercy, te sam mu rekla ono što već dugo čuvam u sebi:"Javiš mi se uvijek prije pismene." te je rasprava počela, ali je ubrzo i završila bez svađe.

bit će to sve za danas od Piercy. Kome se ne sviđa, x je u gornjem desnom uglu.

Sigurno ste nekad razmišljali o tome da djeca bolje pamte od odraslih samim time što su mlađi pa nemaju nekog životnog iskustva za zapamtiti. Njihov mozak je kao spužva, pa posvetite pažnju tome šta govorite pred mlađima :)

Kad sam bila mlađa, sa nekih devet godina, bila sam vrlo radoznalo dijete, a i sad sam. Jednog dana sam uzela mobitel koji nije bio moj i 'čačkala' po njemu. Našla sam jednu poruku na stranom jeziku koja mi je promijenila život. Djelimično sam je razumjela. Toga dana sam zažalila što sam toliko radoznala jer sam prije čitanja te poruke mislila da je svijet rozi, da je najveći problem u životu šta obući. Ta poruka me podstakla na razmišljanje Kad,kako i zašto? Odgovore nikad nisam saznala,a možda nikad i neću, ne želim. Samim tim što sam pročitala par rečenica iz svijeta odraslih, u meni se stvorilo zrno mržnje koje je vremenom raslo. To je razlog moje arogancije prema toj osobi, ja ne znam za drugi način ponašanja kad se radi o toj osobi. Pokušala sam biti bolja, ali nije do mene.

Prošle su godine, sedam njih, a ja još uvijek pamtim tekst poruke i još uvijek ga krijem u sebi. Rekla sam to samo jednoj osobi tražeći pomoć, ali nije mi ta osoba baš bila od koristi.

To je najveća tajna koju ću ponijeti u grob, tekst jedne poruke.

pazite ko vaše poruke čita, možda se nađe kakav radoznali klinac u blizini koji će prerano naučiti šta je to svijet odraslih.

do slijedećeg posta,

pusa

Evo ja sam skoro ustala, jedva. Sinoć sam zaglavila do 1 h pa mi se još uvijek spava. Zato će Sabina sad sebi napraviti kaficu.Danas imam praksu, pa za sat vremena idem u školu, a taako mi se NE ide :/

Dobro je pa imam samo 4 časa.

Napokon je sunce usjalo..

Nemam šta pisati sada. Ne zamjerajte ljudi, tek sam ustala :D

odo, nemam baš puno vremena prije nego što krenem u školu.

želim vam ugodan dan :)

Sinoć sam se prijatno iznenadila dok sam gledala neke slike na fbuku. Ušla sam na profil svoje kozmetičarke i iz dosade sam ušla u neki album u kome sam našla odlične crteže koje je ona crtala. Da budem iskrena, djevojka mi uopšte ne izgleda kao umjetnica. Znate kako ono umjetnici obično izgledaju zapušteno, svezana kosa, široka odjeća, umrtvljene boje, a ona definitivno ne izgleda tako. Čak sam pomislila da ni ja ne izgledam baš kao umjetnik. Dakako ja se ne bavim tim finim slikarstvom. Ja volim crtati grafite, ali moja umjetnost je umjetnost pisanja. Ni ne želim izgledati kao umjetnici zapušteno, iako tako 'oko kuće' hodam.

Mirza hoće za kompjuter, tako da...

do slijedećeg posta,

pusaaa

Ej ljudi, otkrila sam staru čar osmijeha.

Sretan vam dan nerada, iako je to većini od nas svakodnevnica :)
Danas sam razmišljala i došla sam do slijedećeg zaključka; muzika nam određuje raspoloženje. Dugo vremena to mi je bilo 'pred nosom', a eto tek danas sam to shvatila. Imam jednu drugaricu koja često psuje i pravi se pametna kao ona Ema iz kuće velikoga brata, a sluša hip-hop. Imam drugaricu koja se ponaša djetinjasto, a sluša Miley Cirous i one novonastale teenagerske zvijezde. Da nastavim, dok sam slušala hip-hop prije dvije godine, i ja sam se ponašala ufurano; dok sam slušala balade - ponašala sam se povučeno; dok sam slušala narodnjake - bila sam naročito društvena, a sad, kad slušam Paul Kalkbrennera (nešto kao muzika za fitness, opuštajuća), ponašam se smireno. Niko i ništa me ne može iznervirati zadnjih dana.  Došavši do tog zaključka, odlučila sam pobrisati sve balade sa svoje playliste na mobitelu, hip-hopa već odavno nemam, a narodnjaka ću sebi morati nabaviti. Joe mi je rekao presnimiti cijelu diskografiju od Paul Kalkbrennera, iako je on to do sad već zaboravio, moram ga napomenuti.
Eto možda ovo stvarno djeluje na neke, pa malo ispreturajte svoju playlistu. Možda tu ima viška, a možda i manjka pjesama.
do slijedećeg posta,
pusaaa

Dobro vam veče, dragi moji

Ja sam skoro ustala, jedva.

Danas sam imala samo jedan čas pa sam se vratila kući iz škole, pa sam onda opet otišla u srednjoškolski park, a prije toga sam bila kod kozmetičarke. Oko 18:00 sam se vratila kući. Ne mogu se nikako pomiriti sa tim da sam udaljena 10 minuta od centra grada i da mi je sve daleko. Da, teško mi je i nakon osam mjeseci. Imam osjećaj da će ovo moje privikavanje na novi kvart trajati sve vrijeme dok tu živim.

Malo prije nešto razmišljam i tek sam sad shvatila da ja više nisam dijete, a nisam ni djevojka. Spadam u one nesvrstane adolescente sa najvećim problemima i teškoćama u čitavom životu. Sad ćete pomisliti:"Tipična pubertetska misao." i onda ja opet pomislim da je sestra Mejra jedina osoba koja je dosta starija od mene i mojih vršnjaka koja razumije naše probleme. Divim se toj ženi svakog četvrtka iznova i iznova. Kad čujem kako ona pametno i mudro priča, jednostavno poželim da živi sa mnom barem sedmicu dana. Svaki četvrtak dok je slušam, podstakne me da se trudim, da se borim za sebe i svoju budućnost, a onda opet kad uđem u svoju kuću sve te misli nestanu. Zato mrzim svoju kuću, što ničim dobrim ne zrači. Znam da me nećeš shvatiti baba, ali daj pokušaj bar, šta te košta?!

sve češće u ove dvije zadnje sedmice osjećam onu knedlu u grlu.

do slijedećeg posta,

Dobro vam veče, dragi moji, msm bar je meni dobro :)

Roditelji su otišli tetki i tetku i neće se vratiti bar do 23 h, Mirza se sprema za izlazak, a ja, ja ću biti kod kuće. Prije nepunih sat vremena mi je rekla drugarica Delila da joj nema nikoga kod kuće, a ja sam ljubomorno odgovorila:"Hej blago tebi, kod mene su svi kod kuće." Lilo ko bi reko da će se i meni posrećit :D

Nemojte slučajno pomisliti da ću to vrijeme potratiti na fbuku ili na bloggeru. Idem si prvo napraviti nešto dobro za jelo, a onda ću vjerovatno odgledati koju epizodu Kućanica i moram naučiti odnosno pročitati nekoliko lekcija iz zdravstvene njege. Ako se pitate zašto ću samo pročitati lekcije, odgovor slijedi. Lekcije su lagane pa ih napola zapamtim na časovima.

Novost dana je to da je neko opet ostavio štenca u našem kvartu i moja Tika ga stalno ujeda, a i on nju i prave užasne zvukove laveža. Mom ocu smeta i taj novi ćuko, a i Tika i odlučio je da ih oboje odvuče negdje. Ne razumijem šta on misli postići time što će me socijalno ubiti. Iskreno, Tika mi znači više od bilo kojeg ljudskog bića. Po ko zna koji put ponavljam; životinje me ne mogu iznevjeriti kao ljudi i životinje mi nikad neće reći ružne riječi, ni otračati me, ni raditi mi iza leđa kao što to od svakog čovjeka mogu očekivati. Iz higijene smo učili da je ovo važan period za razvoj ljudske psihe, a kakvu ću ja to psihu imati kad odrastem ako sad rade sve da me rasplaču?! Razumije li iko u mojoj kući da ja volim tog psa koji nikome ne smeta?! Ništa mi ne slama srce i ništa me ne može rasplakati kao pisanje i čitanje vlastitog bloga.

do slijedećeg posta,

nemojte graditi svoju sreću i zadovoljstvo na tuđim suzama, moglo bi vas kasnije zaboliti.

Dobar vam dan, dragi moji.
Ulice se sve više šarene od cvijeća koje, moram priznati, sve brže vene. U školi moramo skupljati neke biljke za herbar, ali skoro sve koje mi trebaju su 'prošle'. No, pustimo školu. O njoj mi se ne piše.
Bliži se i 1. maj i ovo će biti prva godina kad ne znam gdje ću ga slaviti; najvjerovatnije ću ići Dženani, ali poželjela sam i promijeniti mjesto i društvo.
Ovih dana se mijenjam, po ko zna koji put. Moram priznati da mi dobro ide. Počela sam da pričam 'punim glasom' i da, bolje se osjećam.
Takođe razmišljam da počnem pisati drugi dio za knjigu čiji prvi dio ovih dana završavam. Sve je tako komplicirano.
Trenutno sam u školi i po ko zna koji put kradom vam pišem. Pisala bi o nečem zanimljivijem, ali ne mogu se sjetiti dovoljno dobre teme. Možda bi dobra tema bila 'Zabrane mog oca br. 9999', ali neću ni o tome pisati jer mi je prenaporna tema.
Ovaj put ću objaviti jedan mali odlomak iz svoje knjige;
...Nakon napornog dana, Šejla je pisala svoj dnevnik:"I još mnogo vremena nakon 27. decembra sam živjela sertno, skoro dva mjeseca, a onda sam shvatila da stvari među nama ne funkcioniraju baš najbolje. Sanjala sam o ljubavi, o sreći, o njegovom ledenom osmijehu koji me je grijao po hladnim decembarskim noćima. Da, stvarno sam sanjala, i to 19 puta. Bila sam očajna u jutrima poslije tih noći u kojima sam ga sanjala jer ga nisam mogla imati na javi, ali sam bila i srećna jer sam ga imala bar u snovima. Da, danima sam udisala vazduh sa nekom uzbuđenošću u plućima jer i dalje živim i mogu ga viđati. Bilo je teških dana, kao što je bio onaj kad su me udarali sektaši. Tada sam odustala od samoubojstva jer sam bila željna njega, 'svog' Kene.
I voljela sam ga.
Davao mi je snagu kao niko do tad, kao što Haris nikad nije mogao, ni želio.
I kroz sve te trenutke provedene u sobi '5 sa 5', bila sam prožeta srećom i očajem istovremeno.
I baš kao što kažu:"Kad je najslađe, prestani." i hoću. Prestat ću, obećavam ti dnevniče.
Sad je sve već izgubilo onaj stari sjaj i sve polako nestaje. Sve prolazi i nestaje, strasti se stišaju, uzbuđenje nestaje, ali razočarenje ostaje i nikad ne prestaje..."
Zatvorila je dnevnik i spustila ga na prašnjavi sto. Zatim je sjela pored otvorenog prozora, 4. februara i uživala na svježem zraku. Oči su joj odavale neku dječiju nevinost i sreću. Mislila je da je negdje, nakon svega čeka sreća...

Danas sam istraživala na internetu i naišla sam na neku stranicu o Feng shui načinu života. Nekima od vas je taj izraz vjerovatno poznat, ali za one kojima trenutno vise upitnici iznad glave, da pojasnim. To je stari sistem koji je nastao u Kini. Gradili su ga hiljadama godina i došli su do perfektnog načina života koji poboljšava ljubav, zdravlje, obrazovanje i posao. Naime, radi se o tome da određenim osobama više godi da borave u npr. prostorijama obojenim u žutu boju, dok nekima više gode tamnije nijanse, a oni su otkrili kojim osobama šta godi pomoću kineskog horoskopa. Gdje tačno trebate držati određene predmete u kući, kako namjestiti sobu, na koju stranu okrenuti krevet, sve je tačno određeno. Ako ste ljubitelj prostorija uređenih na kineski način, feng shui je pravo rješenje za vas. Doduše, ni meni se nisu svidjela neka pravila; npr. u sobi u kojoj se spava ne smiju se nalaziti biljke niti voda. Ja sam već izbacila biljke iz sobe, ali planiram nabaviti bambusove frulice koje ću preko dana stavljati na sto. Jako mi se dopao taj novi način života koji simbolizuje prije svega perfekciju (a to spada i u opis mog horoskopskog znaka), mir i spokoj. 

Evo vam link stranice na kojoj možete naučiti mnogo toga o feng shui-u. Vjerujem da će vam se dopasti ukoliko ste umjetnička duša i ukoliko volite kinesku kulturu.

  http://www.feng-shui-dom.com/

Voljela bi biti ona stara ja koja se nije brinula za tuđa mišljenja i koja nije znala šta je stid. Voljela bi biti osoba koju nije bed staviti kesu na glavu i hodati kroz po čaršije dok kiša sipa. Jednostavno, suze su me promijenile i učinile tolikim slabićem da je to nevjerovatno. Kad se samo sjetim koliko sam puta zaplakala zbog rastanka sa svojim razredom, zbog selidbe iz svoje stare kuće, zbog svađe sa svojim ocem ili bratom i na kraju krajeva, koliko sam samo put zaplakala čitajući svoj vlastiti blog. Bole uspomene kao što ništa drugo ne boli i teško mi je ostati cool i ne pustiti suzu. Tako vremenom, povukla sam se u sebe jer mjesecima nisam imala s kim pričati o svojim problemima. Jedini prijatelj mi je bila moja stara hemijska olovka i papir. Azra se uklapala u svoj razred, Dženani sam slabo išla, a sa djecom iz razreda nisam se baš najbolje slagala. Postala sam neko ko više nema hrabrosti reći drugoj osobi u lice svoje mišljenje i osjećaje.

Bit će ovo moj novi početak. Dosta mi je kukavičkog ponašanja. Nemam šta izgubiti. Ko me voli kao dobricu, voljet će me i kao otvorenu osobu. Dugo željeni 'povratak' Piercy će biti zvaničan kad napišem pjesmu jer to sam prije stalno radila. Mnogi me ne razumiju, ali šta ja mogu kad je većina njih zatupljena zbog facebooka. Živite život, prestanite graditi svoj virtualni svijet. Kajat' ćete se poslije.

do slijedećeg posta,

pusaaa

Umorna sam, dragi dnevniče.

Umorna sam i od škole i od ljudi oko sebe i od sebe same. Potreban mi je jedan dugi odmor i svako jutro kad ustanem pomislim, Izdrži još ovih sedam sedmica do raspusta. Nedostajat' će mi nekoliko osoba iz razreda, ali sama sam sebi važnija od ljudi koji me okružuju. Takođe sam sebi zadala neke ciljeve koje planiram postići na raspustu:

- osmisliti kratak sadržaj za novu knjigu

- naučiti kuhati

- poboljšati engleski

- smršati na 57 kg

Prvi i zadnji zadatak će mi biti najteži, ali potrudit ću se :)

idem sad, nemam o čemu pisati.

Dobar vam dan. Meni je još jutro. Ustala sam prije nekih sat vremena i još uvijek sam u pidžami. Jutro sam započela uz telefonski razgovor. :) Hmm, zvala me je Azra da mi kaže da će večeras ići sa mnom na koncert u Mejdanu (više o tome nakon koncerta). Onda još nekoliko poziva i ne znajući šta da radim od sebe, upalila sam TV i naletila na svoj omiljeni crtić; Barbie princeza i seoska djevojčica. Onda sam opet nazvala Azru da joj kažem na kojem je programu Barbie jer ga i ona voli gledati. Imala sam sreće što mi je telefon bio odmah pored kreveta jer mi se uopšte nije dalo ustajati. Inače ne držim kućni telefon u svojoj sobi, ali sinoć sam umrla od straha i zbog sigurnosti sam ga donijela tu. Naime, čula sam neke zvukove kao da neko udara u neke šipke i pomislila sam da mi neko pokušava obiti kuću. Na stražnjim garažnim prozorima je otac postavio šipke jer bi tamo lako uljez mogao ući. A što je najgore od svega, moj prozor je najbliži stražnjim garažnim vratima pa sam pomislila da će uljez ući kroz moj prozor u kuću ako ne uspije provaliti te šipke. Uzela sam makaze i stavila ih ispod stola i telefon pored njih. Možda previše gledam filmove, ali treba se osigurati. Na sreću, nije niko obio kuću, a za one šipke nisam sigurna :D

Eto danas se pripremam za taj koncert. Msm to mi je samo isprika da ne ustajem iz kreveta cijeli dan :D

Vrijeme je grozno pa i da hoću ne mogu izaći vani i igrati se s Tikom. Još su došli i radnici i postavljaju skele, ako se to tako zove. Hoće da rade fasadu.

idem sad. Moram poraditi sobu jer bi mama mogla stvarno pomisliti da nam je neko provalio u kuću.

do slijedećeg posta,

pusaaa

Sve bi dala za jedan tren, samo da te vidim.

Neobično je ući u sobu svaki dan bez pozdrava i neobično je bez nedjeljnog mijenjanja tvoje piljevine. Uđem u svoju sobu nakratko, a mogu i da ne uđem po cijeli dan. Nema više tebe u lijevom kutu sobe pa da svaki dan po nekoliko puta uđem i pričam, postavljam pitanja kao da sam sigurna da me razumiješ i kao da ćeš mi odgovoriti. I dalje vjerujem da si razumjela Medo. Nekako sam se i privikla na prazninu u sobi, ali kad vidim tvoju sliku iz staklenog kaveza, samoj sebi zavidim što se nikad nisam dosađivala. Sjećam se da sam uvijek drugima govorila kad bi mi rekli da im je dosadno:"Kako ti može bit dosadno?" a zapravo nisam bila svjesna da meni nikad nije bilo dosadno jer sam imala tebe Medo. Trudila sam se napraviti ti dobar ugođaj, pogotov u staroj kući. Bilo je lijepo.

Sad imam Tiku, ali ona me stalno ujeda i to me iznervira tako da se sa njom ne mogu igrati duže od pola sata.

do slijedećeg posta,

pusaaa

Umorna sam da bi pisala post od dva metra.

Sutra nemam prakse jer je sestri Mejri umrla mama i iako se mnogi raduju slobodnom danu, meni je svejedno da'l ćemo imati ta četiri časa ili ne. Moram priznati da mi je četvrtak jedan od najboljih dana u sedmici jer idem u školu ranije nego inače i uz pjesmu od Bob Sinclaira - Love generation ispratim jutro, često vedro i sunčano. Sutra ću vjerovatno malo sići u čaršiju, čisto da ne izgubim naviku :D

Sad sam gledala kolika je popularnost mog bloga i vidjela da me je 309 ljudi dodalo u favorite i ponosno se osmijehnula, a kad malo bolje razmislim, 300 je toliko mala cifra. Ponekad stvarno posumnjam u kvalitetu vlastitog bloga, ali kad malo bolje razmislim; današnja omladina (koji su najbrojniji članovi bloggera) više vole blogove o "slomljenim srcima", "gadovima" i sličnim sr*****, dok momci više vole blogove o sportu što mi je potpuno ok. Možda se mnogima ne sviđa moje mišljenje, ali ja nimalo ne cijenim te blogove očajnih djevojčica koje "pokušavaju preboljeti gadove" preko blogova. Reći ćete:" Ti nikad nisi bila u takvom stanju pa ne voliš takve blogove." Ljudi moji, ima puno većih problema od tih neuzvraćenih ljubavi, pogotov u vašim godinama. Nisam proživjela ovaj život već jednom i ne pravim se kao da sam iskusnija, ja samo razmišljam na drugačiji način. Kad smo već kod tih većih problema, bolje da vas ostavi neki dečkić nego da vas obeščasti, bolje da cmizdrite za njim nego da nemate šta jesti, da ste bolesni, da imate problema u porodici, da ste usred ratne zone, da vas proganjaju duhovi... Ajd razmišljajte tako, a ne, ono osnovno što se dešava u pubertetu MOJ JE PROBLEM NAJVEĆI. Nisam nikad to pomislila, a vjerujte da sam prolila dosta suza. Godinama se trudim biti fit i jedem s rupom na kašici, dok sam imala drugarica koje su znale pojesti duplo više od mene, a bile su mršavije znatno od mene. Vjerujte nije lijepo živjeti s takvom nazovimo nepravdom, ali ne pišem cijeli blog o tome, ne padam u depresiju zbog toga, nego se trudim imati što mršavije tijelo. Možda ćete pomisliti da im zavidim, ali nije tako. Ja samo želim imati nešto što mi se sviđa i smatram to svojom vrlinom; upijam kao spužva sve lijepo i pozitivno oko sebe. Zato je jedan od mojih najdražih blogova onaj za koji mnogi njegovi čitaoci govore da zrači pozitivom. Evo preporučujem svima koji žele zdravo mršati ili samo zdravo se hraniti ovaj blog:http://zdraviilijepi.blogger.ba/ (možete pronaći odlične recepte za šejkove i sl.)

kako sam ja prevrtljiva, na početku posta sam napisala da nisam raspoložena za dugi post, a napisala sam ga :D

do slijedećeg posta,

pusaaa

Dragi moji,
juče sam nakon kratke pauze ponovno bila u školi. Bilo mi je super. Većina kolega iz razreda me je poželjela, ili su se barem tako dobro pravili :)
Sad sam opet u školi; imamo informatiku pa sam krišom ušla na internet. Sigurno se pitate zašto sam odmah došla na blogger; došla sam jer moram bilo šta napisati. Nisam dugo pisala neki post sa kojim sam u potpunosti zadovoljna, a mislim da neću ni sad. :) Nemam materijala za pisanje.
Sretna sam i za to su zaslužni ljudi oko mene i ovo prelijepo vrijeme vani. Sad smo imali veliki odmor koji mi je zapravo trajao tako kratko. Bilo mi je super; ja i moji prijatelji smo sjedili na travi i čavrljali o nekim uvijek zanimljivim temama. Jedva čekam četvrtak da idem na praksu; poželjela sam med. sestru Mejru, a i moram ići u šumu poslije prakse da berem biljke za herbar :/
Juče smo kopali neku travu ispred škole i bilo mi je zabavno. Dan je bio začinjen zanimljivim razgovorima.
Kući idem pješke iako mi treba pola sata. Volim šetati, pogotov sa svojim prijateljima Delilom i Kenom.
Ostalo je još nešto više od mjesec dana do raspusta pa sam počela učiti da popravim one svoje grozne ocjene :D Ponovno me zanima anatomija koju sam nakratko zamrzila.
Sve više mislim o svojoj staroj kući i, ma nedostaje mi više no ikad. Vjerovatno ću slijedeće sedmice ići u stari kvart na nekoliko dana.
Do slijedećeg posta,
pusaaa

Nakon što sam prekjuče saznala da imam cistu na desnom jajniku, doktorica mi je preporučila da odem kod ginekologa na detaljniji pregled. Jutros sam otišla. Na putu prema ordinaciji, umrla sam od stida što je i razumljivo, ali na sreću, doktorica mi je samo uradila ultra zvuk abdomena. Sve mi je fino objasnila i rekla mi da zapravo nemam nikakvu cistu te da je to vjerovatno bila neka opna koja se pojavljuje u određenom periodu. Mojoj mami je spao kamen sa srca, a meni je svejedno. I da imam cistu, nisu opasne. Eto najbolje je biti zdrav. Na putu prema kući mama mi je nabrajala da me je stomak bolio jer sam radila vježbe i zbog dijete; pa msm njoj treba dati diplomu za doktora nauka, ta žena sve zna. Zapravo, nisam ni trebala ići doktoru, mama mi je mogla dati dijagnozu :D Ajd dosta crnog humora. Prelazim na još crniju stvarnost; moram učit :S

Juče mi je Joe kupio neku super knjigu - Gramatika engleskog jezika. Kako se ja interesujem za jezike više no za bilo šta drugo, odlučio me je podržati, kao i uvijek. Tako su jednostavno autori sve objasnili da ja jedva čekam raspust da se malo detaljnije udubim u tu knjigu. Takođe smo razgovarali o tome koji bi ja fakultet voljela upisati pa sam se zagrijala za grafički dizajn. Malo smo guglali (to me podsjeti na rečenicu koju Joe često izgovara; ko nema u vuGLA neka googla) te smo pronašli koje sve programe koriste grafički dizajneri. U četvrtak ću vjerovatno otići u internet klub pa potražiti neki od tih programa na CD-u. Uz zabavu se često može naučiti nešto korisno. Možda se ja i ne bi toliko zagrijala da već sad kupim te CD-ove da mi Joe nije spomenuo da kad se ispraksam možda mogu zaraditi neki džeparac tako što ću napraviti pokoji sajt ili reklamu. Kad malo bolje razmislim, tako me je i na medicinu navukao :D

Da ne zaboravim, danas sam vidjela Cemu, svog prijatelja koji završava osnovnu. Žao mi je što će za nešto više od mjesec dana odseliti u Tuzlu.

Do slijedećeg posta,

pusaaa

Jutros sam opet išla u bolnicu da izvadim nalaze i takođe sam radila ultra zvuk. Moja porodična doktorica mi je rekla dijagnozu, ali ne želim napisati o čemu se radi dok informacija ne bude 99% tačna. Za nekih pola sata idem po nalaze pa ću vidjeti o čemu se radi.

Pri povratku iz bolnice sa mamom sam išla u Konzum. Kako god se stvari oko mene odvijale, dobro ili loše, ja uvijek mogu jesti :D Najviše dva metra od izlaza iz Konzuma sam stala da pređem ulicu i kako sam pogledala na desnu stranu ima li auta, odatle prema meni je išao on, moja simpa :$ Zinula sam kao luda jer znam da je trebao biti u školi i, znate koliki je šok nenadano vidjeti nekog nakon pet dana :D Ma zaboravila je Sabina i na dijagnozu, i na glad, na sve. Opet sam se okrenula da vidim jel to on, i stvarno je to bio on. Na leđima je imao svoj poluprazni ruksak. Ulazio je u Konzum. Nekoliko puta sam mami ponovila njegovo ime, a žena me gleda kao da sam pala s Marsa i kaže:''Šta? Šta s njim?'' ''Pa eno ga kod Konzuma!''- ponovila sam sva zbunjena. Na putu prema kući sam razmišljala i shvatila sam koliko su mi značile te tri sekunde. Kasnije sam shvatila zašto on u to vrijeme nije bio u školi, ali neću o tome, da se ne otkrije identitet :)

do slijedećeg posta,

pusaaa 

Pozdrav, dragi moji.

Ovaj put nemam neku posebnu temu za pisanje, ali eto, samo da malo osvježim blog.

Ovih dana sam bolesna, pa ne idem u školu još od ponedjeljka. Boli me stomak i glava. Bila sam danas u bolnici pa su mi dali nekih uputnica da vadim nalaze i za hirurga koji je rekao da nema hirurških problema te mi dao uputnicu za ultra zvuk, pa to idem sutra riješiti. Kao što je i prošli put bilo, dok oni otkriju o čemu se radi, mene više i ne boli. :/

 Shvatila sam da mi inspiraciju podstiče odlazak u grad i u školu, zato ovih dana nemam baš smisla za pisanje. Malo se bavim kreiranjem, to mi uvijek dobro ide. Imam neko sivo platno pa sam razmišljala skrojiti neku suknju odnosno osmisliti model i dati nekome drugom da mi skroji. Već sam danas napravila prve kreacije. Osim toga, napravila sam jedan zidni ukras; radi se o hamer papiru na koji sam zalijepila neke kutijice i napravila džepove pa tu mogu ostavljati neke stvarčice, samo ga još trebam okačiti na zid. Postavit ću i sliku kad sve bude gotovo.

Tako sam umorna, a ništa ne radim po čitav dan. Moram priznati, ovo mi je kao mali raspust. Poželila sam Memelu :) , a Azra i Rasma me zovu svaki dan :) Poželila sam se ispričati sa Rasmom na putu do škole. Svog prijatelja Robija se nikad ni ne sjetim, a sa Selijem sam sutra trebala ići na kafu, ali nažalost spriječena sam.

Nisam dugo napisala pjesmu, pokušavala sam juče skovati koji stih, ali ne ide. Ne dešava se ništa posebno da bi to uskladila u rimi i stavila na papir.

Idem sad, umorna sam.

do slijedećeg posta...

pusaaa

Dobar vam dan, dragi moji čitaoci.

Dan je kao stvoren za izlazak u prirodu, ovaj put, nisam nikud išla, nego sam bila u svom prelijepom dvorištu. Igrala sam se sa Tikom (tako se zove moj ćuko) na travnjaku.

Usput, trebam pomoć; dvoumim se da l' da moja knjiga nosi naziv Sniježna idila ili Snovi o sreći, možete mi u komentarima predložiti koji je bolji od ova dva naziva.

Raspoložena sam pa ću sa vama podijeliti jedan odlomak svoje knjige koji mi se posebno dopada.

...Nakon napornog dana, Šejla je sjedila u polumračnoj sobi i pisala svoj davno zaboravljeni dnevnik; "Možda je ovako moralo biti, možda sam te morala sanjati 38 puta i možda sam se morala ovoliko truditi oko tebe da bi na kraju odustala i gledala na tebe kao na svog neprijatelja. To si mi možda jedino i bio. Da si mi bio prijatelj, ne bi me držao u nadi pet mjeseci i ne bi me razočarao. Sad te više ne trebam, imam nešto što od tebe nikad nisam mogla dobiti, imam uobičajan život ispunjen sobom. Sebična sam, znam, ali da ja ne mislim na sebe, ko bi drugi mislio? Na svijetu smo sami, znaš, i upoznala sam nekog novog. Pronašla sam nadu koju sam jedne noći ostavila u Riječkoj*.  I, znaš, boli me svaki pogled tvoj, Robi. Boljet' će zauvijek."

* Ulica u Gračanici

Eto nadam se da vam se sviđa ovaj mali dio.

Komajte,

do slijedećeg posta,

pusaaa

Kako nam polako stiže proljeće i živi svijet se budi iz dugog zimskog sna, i ja se polako budim. Ova zima mi je stvarno bila grozna. Bila sam neraspoložena većinu vremena, ali ovo proljeće me je oraspoložilo. Više se ne obazirem na one koji su me izdali ni na one koji su me povrijedili. Sad sam sretna. Juče sam se pomirila sa curicom iz razreda sa kojom sam se prije nekoliko mjeseci posvađala. Moram da kažem da sam poprilično ojačala; više nemam toliku tremu i nasuprot tome ja se učim onoj svojoj staroj aroganciji koja mi, moram priznati,prija.
Naravno, uvijek se nađe poneki problemčić i to uvijek sa strane istih osoba (R), ali na to se više ne obazirem. Počinjem živjeti punim plućima i vraća mi se staro samopouzdanje (da naglasim) zahvaljujući samo meni i nekim osobama sa bloggera (Z) koji mi svojom pozitivnom energijom uljepšaju dan, a sebi se zahvaljujem zato što sam učinila za sebe nešto što me ispunjava; smršala sam 2,3 kg, sa pisanjem knjige sam pri kraju (ostalo mi je još samo nekoliko odlomaka), popravila sam hemiju, pokazala sam svoje kvalitete što se tiče engleskog jezika... Da ne zaboravim, za moje raspoloženje je zaslužan i moj ćuko; Tika. Šta bi mi bez životinja?

Sad se idem odmoriti od napornog dana; danas mi se NIKAKO, al' baš NIKAKO nije išlo u školu.

do slijedećeg posta,

ćaooo

Još jednom sam se uvjerila u tačnost te rečenice.

Mjesecima sam slušala priče o jednoj djevojci, iako me nikad nije interesovao ni jedan od njih. Kroz sve te priče o tome kako je luda, ufurana, odvratna, i da ne govorim šta sam još čula stekla sam loš dojam o njoj.

Moja drugarica se sa njom druži i pozvala sam ih da mi dođu danas. Komplikovan je način na koji sam je pozvala, nemam ga kad pisati. Uz moju drugaricu i tu djevojku je došla i Azra sa Adisom. Nakon dugo vremena, moja soba je dobila svoj stari sjaj, pobrisala sam prašinu :D i sve fino poradila. Cijeli dan su bile kod mene, ali vrijeme je tako brzo prošlo. Gledale smo neki horor koji zapravo i nismo gledale nego smo cijelo vrijeme pričale, fotkale smo se, šminkale,... Sve u svemu, bilo je super.

Ta djevojka se ponašala potpuno suprotno od očekivanog, bila je stvarno normalna. Uklopila se sa mnom, Amrom, Azrom i Adisom kao da se poznajemo godinama i mogle smo pričati o svemu.

Ne mogu da vjerujem koliko zlih jezika u školi postoji i kako imaju obraza sve te osobe pričati i izmišljati tako loše stvari o njoj. Pa šta time postižu?! Pomisli li iko od njih kako je biti odbačen od pola škole bez razloga? Pomisli li iko od njih šta će biti sutra kad nas Bog bude kažnjavao za naša nedjela?! Zasrami li se iko svog poganog jezika?

neću više da se zamaram tim zlim ljudima iako konkretno znam jednu osobu koja je izmislila tako ogromnu laž u vezi te djevojke i dosta mi je takvih, ne želim da se u mom krugu prijatelja nalazi ijedna osoba koja u sebi nosi negativnu energiju i neću više da šutim. Reći ću svakom u lice šta mislim. Ljudi su zli, preskočila sam temu, ponovo.

Eto, drago mi je što sam stekla novu prijateljicu i što je još bolje, živi petnestak metara udaljeno od mene. Dakle, polako se uklapam u komšiluk. :) hvala vam na nesebičnim čestitkama :)

do slijedećeg posta,

ćaooo

E, to je ono o čemu sam pisala u nekom od prošlih postova; ne veži se za ljude jer će te iznevjeriti. Po prvi put sam poslušala sama svoj savjet i hvala Meni što sam se 'spasila' od još jednog razočarenja. Ponovit' ću; ljudi su jedno veliko zlo. Očekuju od drugih da budu dobri prema njima, a oni svjesno ili nesvjesno te druge izdaju i olajavaju.

Ja često razmišljam o ljudima sa kojima provodim vrijeme svakodnevno i ponekad pomislim da se u svima nama krije bar zrno zla, a onda opet popustim pa pomislim da smo svi različiti i da ja neke razlike koje ne želim da razumijem nazivam zlom u ljudima. Onda se opet vratim u realnost i shvatim da se u pojedinim ljudima krije neko zlo i neka negativna energija. Možda će ovo neki protumačiti kao moju dvoličnost, ali ja mislim da se u svima nama krije osobina kameleona - prilagodljivost. Otkrit ću vam nešto o sebi, ali nemojte to shvatiti kao moju sebičnost i neskromnost. Ja se prilagođavam ljudima i vremenu samo da ne povrijedim te iste ljude. Vjerujte da mi nekad dođe da opsujem ili da kažem svoje loše mišljenje drugima u lice i da onda tek dođe do prave svađe, ali samo šutim i gorko se nasmijem ili pogledam u oči Emelu ili Azru koja mi u tom trenutku može pročitati misli zbog izraza mog lica. E to ja zovem sporazumijevanje; kad ne moram nekome reći ni riječ, a ta osoba već zna šta ja mislim. Svaka svađa se može izgladiti jer su u mojim godinama te nesugasice većinom nešto neozbiljno. Može se izgladiti izvinjenjem što je moja slaba tačka.

Vidim da sam skrenula s teme :D

Iako sam se družila sa jednom curicom iz razreda, imala sam na umu to da nikad u potpunosti ne treba nekome vjerovati i graditi naglo prijateljstvo. To što se u školi sa nekim družim meni ne znači da mi je ta osoba najbolja drugarica. Ej šta smo ja i Azra sve prošle zajedno pa smo na kraju shvatile da smo mi vezane čvrstim lancima našeg prijateljstva.

Iako se nisam toliko vezala za tu osobu iz razreda, rekla sam joj tajnu koja zapravo nije prava tajna jer je zna osoba koje se tiče ta tajna. No, kada smo se nešto zakačile ja i ta moja 'prijateljica', ona je izlajala tu tajnu pred pola razeda. Dakle, izdala me je. Izdala me je, ali ne i razočarala. Neprijatelj vas nikad neće razočarati; samo prijatelji vas mogu razočarati. Moja tajna je sada trač koji zna dosta ljudi, ali to me ne dotiče jer se nešto promijenilo u vezi te tajne i mogu me svi na svijetu gledati kao da sam pala s Marsa samo zato što se razlikujem od velikog broja djece iz razreda po tome što sam ja nisam stvorena za kratkotrajne laži. Da ne dosađujem; bit ovog posta je da svim izdajicama i tračarama začepim usta slijedećom rečenicom; SVE ŠTO VAS INTERESUJE O MOM ŽIVOTU PITAJTE MENE, A NE ONE SA KOJIMA NISAM U NAJBOLJIM ODNOSIMA I KOJI JEDVA ČEKAJU DA SE NAPRAVE ŽRTVAMA, MENE OCRNE I UPROPASTE MOJE PLANOVE !

do slijedećeg posta dragi moji čitaoci.

pusaaa

Do prije godinu i više, moj polubrat Joe je radio u Afganistanu. Kad bi došao, vidjeli bismo se, naravno, ali nekako uvijek me je bilo stid pričati s njim. Bili smo stranci jer i prije nego što je otišao tamo raditi, rijetko kad smo se viđali. Iako smo bili udaljeni nekih 150 metara, on je dolazio nama jednom u mjesecu, a ja i Mirza nismo nikad išli njemu.

U ovih godinu dana smo se zbližili. Sve češće i češće je dolazio i učio me životu. Mijenjao je mog oca koji radi u Moldaviji. Naučila sam dosta toga o njemu i moram priznati da mi je draži od mog pravog brata Mirze. Više ne upotrebljavam onu riječ 'polubrat', to je najgluplja riječ. Skoro svaki dan dolazi i imam znatno više tema za razgovor sa njim nego sa Mirzom. Kad god imam neki problem, znam da se imam kome obratiti i znam da imam nekoga ko me nikad neće iznevjeriti, imam svog brata. Ne pišem ovo zvog parfema koji mi je nedavno poklonio. Ako ste odgledali Titanik znate da govorim istinu jer novac i materijalne stvari su nebitne. Da nam mogu pomoći kao i one stvari koje se ne vide kao što je prijateljstvo, ne bi oni bogataši potonuli sa Titanikom, zar ne? Da ne skrećem s teme, Joe jest dosta stariji od mene, čak 16 godina, ali je u duši mlad. Ima dobar smisao za humor i čak kad sam ljuta zna me nasmijati. Pomalo je neodgovoran na što sam se navikla, ali moram priznati da mi je prije smetalo to što kasni po dva sata. Ponekad mi ga bude žao. Nedavno smo išli u šetnju Gračanicom i slikavali smo top destinacije i tokom šetnje mi je dosta toga pametnog rekao. Rekao mi je čak i to da u školi mogu naići na svakakve osobe i nisam mu vjerovala, ali uvjerila sam se neki dan. Uvjerila sam se da prijatelji ne postoje, osim Azre koja je na toj poticiji već dugo vremena i koja je 'osigurana'.

Imam potpuno povjerenje u njega, a mislim da ima i on u mene. Nedavno je spominjao da će možda opet ići raditi preko granice i ta mi se ideja nikako ne dopada, pa s kim ću ja pametovati ako on ode? :(

ne vjerujte svakome. Vaša porodica je vaš jedini prijatelj bez interesa i samo vas članovi porodice neće iznevjeriti iako ima i izuzetaka..

do slijedećeg posta,

pusaaa

U današnjem svijetu možemo sresti mnogo ljudi koji su preživjeli neki stres od koga imaju trajne posljedice. Ne govorim o fizičkim posljedicama nego o psihičkim. Traume nam mogu predstavljati veliki problem i po stručnom mišljenju, ne možemo ih se osloboditi. Možemo ih samo potisnuti i prilagoditi se tim strahovima. Za to je potrebno dosta vremena.

Danas smo na zdravstvenoj njezi učili kako se kupaju bebe. Vježbali smo na nekoj lutki. Pri samoj pomisli da ću morati da držim pravo dijete u rukama i kupam, osjetila sam neki strah. Osjećala sam to i prije nekoliko mjeseci kad sam u rukama držala bebu od nepuna dva mjeseca. Mislim da se radi o traumi. Kad god uzmem malu bebu u ruke mislim da će mi ispasti jer mi se to već jednom desilo. Prije nekih osam godina sam sjedila na kauču kod svoje nene. Moja rodica je imala godinu ili dvije i sjela je na moja stopala koja su od poda bila odignuta oko 15 cm i govorila sam joj da siđe, ali znate kakve su bebe, ništa ne razumiju, a i ja sam tada bila poprilično mala. Nekako je skliznula sa mojih stopala i pala na pod. Nije se puno udarila. Zapravo, mislim da se uopšte nije udarila, ali je zaplakala od straha. Njena mama ju je uzela u ruke i pokušala je smiriti. Meni je samo rekla da djevojčici nije ništa, ali moj otac mi je opalio šamar iz nekog meni nepoznatog razloga. Sjećam se toga kao da je jučer bilo i svaki put kad je neka beba u mojoj blizini, imam želju da je uzmem u ruke, ali me je toliko strah. Ne znam čak ni kako da potisnem tu traumu.

Ima li iko kakav savjet? Imate li vi neku traumu?

p.s. komentari su dozvoljeni svima

do slijedećeg posta,

pusa

Malo prije sam došla iz škole. Putem prema kući sam razmišljala i donijela odluku: Od danas više ništa ne planiram. Kad god nešto isplaniram, plan se izjalovi i džaba se samo razočaram.

Kad sam ušla u kuću, Mirza se spremao za izlazak,a roditelja nije bilo, slave ljudi današnji dan (:D) tako da imam cijelu kuću samo za sebe. Već sam izvidila situaciju u kuhinji pa ću sad ići praviti sebi neko dobro jelo, baš po mom ukusu.

Da se pohvalim, najstariji brat Joe mi je za 8. mart kupio poklon set Avril Lavigne. Ah, ovih dana ću postati kolekcionar dobrih parfema :)

Toliko za danas, sad idem kuhati :D

do slijedećeg posta...

Prije svega, sretan 8. mart svim ženama i onima koji to pokušavaju biti :)
O 8. martu ćete nešto više moći pročitati na mom drugom blogu za nekoliko sati.
Danas je lijep dan, pomalo tajanstven. Što se tiče poklona, od roditelja sam dobila novce, od najstarijeg brata ću dobiti "Ružu". Sigurno se pitate kako znam da ću dobiti ružu; nazvao me prije sat vremena i rekao mi to iako ne vjerujem da mi je kupio ružu. I o tome ću kasnije pisati :)
Trenutno sam u školi, imamo informatiku.
Najljepši poklon ću dobiti pri povratku kući; mir.
Danas sam raspoložena. Samim tim što sam u mogućnosti obući patike i hodati po putu bez brige da l' će me neko auto okupati vodom iz bare. Raspoložena sam za pjevanje, ali šteta što sam na času. Ako pustim glas, poskakat će svi sa drugog sprata kroz prozor :)
Ne znam šta da pišem. Razmišljala sam o svojim ludim snovima. Sinoć sam po 31. put sanjala istu osobu. Ne mislim na tu osobu prije spavanja, a stalno je sanjam. Počela sam to pisati u jednu svesku pa da se sjećam svojih snova.
Jutros sam bila sa Azrom. Naše prijateljstvo je ponovno jako kao i prije, dobro možda malo slabije, ali smo se stabilizovale. Vjerovatno ćemo ići drugarici iz starog razreda na weekend.
Sunce je obasjalo ulice Gračanice i šteta je što sam zatvorena u ovoj dosadnoj ustanovi. Sad bi rado sjedila na svojoj terasi i pisala svoja zapažanja.
Sutra neću biti na prva dva časa jer moram ići u omladinski klub Aneu. Održat će se neka radionica na temu "Sexualna reproduktivnost i sida". Ajoj dragi moji čitaoci, ne bi ni ja išla, ali moram jer su birali po nekoliko učenika iz svakog razreda. Možda šta napišem o tom događaju u svom blogu o Gračanici.
do slijedećeg posta, pusaaaa
 

Poželjela sam budna dočekati zoru u Kovačkoj ulici gledajući kroz prozor svoje dnevne sobe i udišući svež i prohladan zrak. To je jedini dio dana kad u centru grada mogu udahnuti svjež zrak i možda sam zato i zavoljela zoru. Možda sam je zavoljela i zato što zora predstavlja ređenje, novi početak i neku novu nadu. Gledala sam u polupraznu šolju kafe koja se odavno ohladila i bila je gorkog ukusa, baš onakva kakvu volim. Cijelu noć sam je ispijala ne iz tog razloga što ne mogu bez kafe nego da bi ostala budna i da bi mogla dočekati zoru. Naravno, nisam ja trpala toliki kofein u sebe da bi dočekala zoru, nego sam po cijele noći znala čitati knjigu 'Grička vještica' i divila se djelu Marije Jurić Zagorke. I dalje joj se divim što je moje najbolje godine ispunila svojim djelima koja u njeno vrijeme nisu bila baš cijenjena. Iako je ponoć polako odmicala, ja sam se sve više udubljivala u djelo Zagorke i kao opčinjena čitala bez prestanka. Tad nije postojao ni strah od duhova, ni od provalnika ni od bilo čega drugog. Tad je postojala samo pomisao da sam jedina budna od stanara u svom komšiluku, a možda je bila budna i Alma Đ. dok je tu živjela. Dakako, bili su budni kockari u kafani preko puta i Gaza koji radi u isključivo naveče u svojoj prodavnici. Jedini strah koji je u meni postojao je bio strah od tišine. Zato je po cijele noći moj DVD bio aktivan i obrtao je uvijek isti CD. Bio je to CD sa nekoliko epizoda serije Lud, zbunjen, normalan. Bilo je to vrijeme kad nisam znala šta je FB i koliko to ljudima vremena oduzima. Dok su drugi živjeli u svom virtualnom svijetu, ja sam živjela u Griču u doba prije početka prvog svjetskog rata i svaku noć sam proživljavala događaje koji se dešavaju likovima Gričke vještice. Ponosim se time jer ću ja svoje djetinjstvo imati po čemu da pamtim, a ostali će da ga pamte po najluđim statusima. Ofc, čast izuzecima. Sjećam se takođe da sam oko 5:30 prestajala sa čitanjem knjige i tada sam pravila svojoj mami kafu koja se tek budila da bi išla na posao. Nakon toga sam išla u radionicu na prvom spratu koja je bila prepuna alata, dasaka, eksera i svih onih stvari koje su neophodne za jednog domara što je u mom slučaju bio moj djed. U radionici sam danima turpijala komad drveta, a tek oko osam sati ujutro bi išla na spavanje. Od tog drveta sam napravila postolje za minđuše. Postavit ću sliku ovih dana.

Dakle, to je bilo ono što ja najviše volim i što me ispunjava; zora, a još je više volim u periodu kada cvjetaju lipe. Za one koji ne znaju, Gračanica je poznata po svojim lipama pa je po tome dobila naziv Grad lipa. To je i jedno objašnjenje naziva moje knjige; Zora u gradu lipa. Stvari koje volimo ili bar uspomene treba sačuvati što sam ja učinila u toj knjizi, zabilježila sam svoje uspomene.

Bili su to najljepše noći koje pamtim od proteklih raspusta, a planiram ih ponoviti.

Dobro veče dragi moji, msm dan je prošao bolje nego početak ove večeri, al' bar neka vama bude veče dobra ako meni nije.

Ovako, danas sam NAPOKON popravila hemiju. Naučila sam ko hafiz i dobila 2. Ne, nisam pogriješila broj, dobila sam 2. Što je još gore meni je malo falilo da zaplačem od SREĆE zbog te dvice. Prvo što sam uradila je to da sam poslala poruku svom najstarijem bratu jer je on moja najveća podrška, moja stijena na koju se oslanjam kad god sam nesposobna da sama održim ravnotežu.

Slijedeći čas sam razmišljala kako moji roditelji neće moći doći sebi od sreće kad im kažem da sam napokon popravila hemiju o kojoj mi svi pričaju svake proklete nedjelje, ponedjeljka, utorka i srijede. Kad sam došla kući rekla sam im tu divnu vijest, a njihove reakcije su bile čudne. Otac je rekao (iz konteksta) mogla si dobiti i veću ocjenu, ovo - onoPA ZAR NIJE MOGAO PREGRISTI JEZIK I REĆI:" Čestitam ti glupačo što si se sturila učeći i nekako izvukla tu dvicu koja je kod te profesorice većini maksimum." , mama je pokazala da joj je drago, ali nije se pretrgala.Mirza nije rekao ni riječi, ostao je neutralan jer sam mu začepila usta napokon. Ne može mi više pregovarati za hemiju zbog mog kukavičkog ponašanja.

Al', ajd, o tome ću razmišljati i biti u očaju ono pola sata pred spavanje.

Sutra je 8. mart, kao što svi vi znate, Dan žena. Cijeli dan razmišljam šta ću kupiti mami. Iskreno, ona nema neke potrebe ni određene stvari koje je čine sretnom. Šta god da joj kupim, dva dana poslije će zaboraviti da sam joj to uopšte ja kupila. Najvjerovatnije ću joj kupiti neki parfem ili neku dobru šminku. Da budem iskrena, nadam se da će se i mene ko sutra sjetiti, bar od mojih ukućana, ali šanse su male :)

Šlag na kraju je propao. Trebala sam nešto riješiti pri povratku iz škole, ali me je Mirza preduhitrio i došao po mene :S

Žao mi je što su mi planovi koje sam kovala cijeli dan PROPALI. Nadam se da ću sutra uspjeti riješiti to što smo naumili. I znam da sam tajanstvena što se tiče mojih planova, ali ovo je javni blog pa da ne bi došlo do kakvih problema, bolje da manje razbracujem ruke po tastaturi. Tajna je u Robiju :)

do slijedećeg posta,

                                                                vaša Piercy

Dragi moji,

današnji dan sam provela u shoppingu sa mamom. Da, znam da danas niko ne ide u shopping sa mamom, ali može se potrošiti više od ograničenog dok ste sa njom :)

Kupila sam si neke stvarčice i odvela sam mamu u najbolju prodavnicu parfema i modnih dodataka u gradu u kojoj sam stalna mušterija iako to nisu uvijek neke velike potrošnje. Kupila mi je najnoviji parfem Bruno Banani "Made for woman" uz koji mi je došla narukvica sa istoimenim natpisom. Brat je kao i uvijek iskazao ljubomoru, ali ne može samo on furati parfeme "sa imenima". Žao mi je što nigdje nisam mogla naći parfem Kylie Minogue "Darling" i ovom prilikom ga svima preporučujem. Prigodni su za ljeto, ali mogu se nositi i u proljeće dok su zimi potpuni out.

Ovom prilikom svim obožavaocima dobrih mirisa preporučujem film "Perfume: Story of a murderer " odnosno "Parfem" u kome se može dosta toga naučiti o parfemima. Nije to klasični film o parfemima kao što je npr "Vrag nosi Pradu" klasični film o modi. U filmu "Parfem" se radnja odvija u prošlosti kad su se tek počeli proizvoditi parfemi u Francuskoj. Rodio se dječak sa boljim čulom mirisa od ostalih ljudi i kad pomiriše parfem već zna kakvi se sastojci u njemu nalaze. Dok odraste, počinje raditi za jednog vlasnika eteričnih ulja i sastojaka za parfeme, ali njegov talenat zatim prerasta u nešto više, u želju za nečim novim. Počinje raditi eksperimente sa životinjama, kao i sa prelijepim ženama koje ubija da bi uzimao njihov miris. Pomalo jeziv, ali dobar film. Postoji i istoimena knjiga.

Evo moram da se pohvalim; danas mi je dan bio jedan od boljih u godini :)

Sve ono što me čini sretnom se danas izbalansiralo i učinilo dan perfektnim. Počela sam uz odličnu seriju (Bolji život), nastavila uz muziku, a zatim sam se baš ispričala sa najboljim drugom Selijem. Onda sam se malo glupirala po sportskoj sali šetajući iz sale u svlačionicu samo da bi bacila koji pogled. Dan se nastavio pjevanjem pjesme 'Jovano, jovanke' sa Aldinom, a zatim štipanjem po obrazima :) msm nije to bilo štipanje, više milovanje.

Na poslijetku, otišla sam u Modenu sa drugaricama da bi proslavile Aldinin rođendan i kad sam izlazila vidjela sam jednu dragu osobu. Nekih 100 metara od Modene, pokušavala sam otpetljati slušalice da bar slušam muziku do kuće kad već sama idem, ali imala sam sreće pa sam išla u dobrom društvu kući.

Eto hvala svima koji su mi uljepšali današnji dan, to mi je stvarno trebalo.    

Od nedavno sam počela voditi evidenciju koji je post najposjećeniji na mom blogu. Ne, nisam pogrešno napisala, mislim upravo na postove.

Sad sam ušla na blog i izračunala sam da je zadnji post vrlo uspješno prošao kod čitalaca. Imala sam oko 90 posjeta na njemu i pomislila sam:" Aa, kakvu sam ja to bombu postavila pa se popularnost diže?!" Nakon što sam vidjela post, bilo mi je jasno. Dobila sam nekoliko pohvala za njega, ali iskreno meni nije nešto naročito zanimljiv.

Predkočit ću temu, pisat' ću o današnjem danu.

Jutros u 7.15 sam se vraćala kući od svoje rodice koja živi 15 km dalje od mene. Put je poledio pa sam se prostrla ko kornjača na njemu kad sam upala :D priznajem, smiješno je i meni. Dobro je pa u to vrijeme nema ljudi na ulici pa se nisam osramotila iako me vidio neki čovjek, ali važno je da me ne zna :)

Kad sam išla u školu sa Rasmom, auto je udario ćuku koji živi u našem komšiluku, tačnije u mom dvorištu. To je zapravo ženka koju sam spominjala u nekom od predhodnih postova (Priča o jednoj brižnoj majci). Najgore od svega je što taj MONSTRUM koji je sjedio za volanom nije htio stati kad ju je udario. Pas se nekako našao pod autom i nije mogao izaću dok je divljak nastavio da vozi. Čula sam kako se koruta i cijuče ispod auta dok se nije nekako izvukla. Kad je izašla, pobjegla je jer se prepala. Ja i Rasma smo bile u šoku dok sam ja nekoliko puta ponovila :"Udario ga ćuko." Mislila sam reći:"Udario ga auto." ali sam bila šokirana. Cijeli dan sam razmišljala gdje je otišla i da li je dobro i kad sam došla kući prvo što sam uradila, tražila sam je po dvorištu, ali nije je bio. Kasnije sam opet izašla na polje i zatekla je svu mokru. Nije mi se približavala kao obično. Nadam se da je sve ok sa njom.

Zadnjih dana me boli glava :S možda što nedovoljno jedem, ali dijeta je dijeta.

do slijedećeg posta, dragi moji...

pusa

Možda je sve moglo biti bolje. Možda sam mogla ići u neku školu u kojoj me neko neće crpiti svaki put i dati mi 1, u kojem razredu sam mogla imati kolege koji će me svaki put pozdraviti sa osmijehom. Možda sam mogla imati hrčka ili živjeti u centru grada. To su sve neke predpostavke koje mojim mislima često struje. Često zamišljam neki život ispunjen pozitivnim stvarima; prije svega ispunjen. Jedinu zabavu mi predstavljaju igrice koje svaki dan nastavljam i najočajnija serija (1001 noć). Sve je monotono. Znam da sam u tim godinama kad svi teenageri misle da je život grozan, ali svjesna sam toga da je život izbalansiran dobrim i lošim stvarima kao yin i yang. To je i rješenje mojih konflikata sa drugim osobama: yin i yang. Ne slažem se sa svima baš najbolje jer me ne žele prihvatiti onakvu kakva jesam. Ja sam bar neke od njih pokušala razumjeti i... ma ajd neću više o tome pričati. Topic closed !

Robi, u kome sam pronašla prijatelja i sa kojim sam mogla pričati o svemu je nestao. Više me ne smije ni pozdraviti iako se svaki dan po nekoliko puta vidimo. Ne mogu, a da ne iskažem svoje mišljenje; Robi, samo papučicama cure određuju s kim će se družiti. Eto ovo sam toliko uobličila da ne ispanem ja bezobrazna.

Nekih posebnih novosti nema osim da mi je Joe donio kompjuter pa više neću dijeliti sa Mirzom svoje foldere i napokon ću moći igrati Simsa.

Dobro jutro dragi moji posjetioci.

Ja sam se jedva probudila. Sinoć sam do kasno sjedila. Sad se evo spremam da idem Adisi koja je dalje od mene nekih 2 km. Idem pješke sa Azrom :)

Nakon iscrpljujuće i naporne sedmice, potrebna mi je doza smijeha sa mojim starim prijateljicama. Ako se neko pita šta je učinilo sedmicu tako lošom, učinile su je osobe koje me 'nerviraju' i jedna osoba koja me ne povrijedila i iznevjerila do srži.

Da budem iskrena, ja na ovom blogu pišem da bi izbacila iz sebe neke stvari koje mi smetaju ili neke lijepe stvari jer ne želim druge da zamaram s time. Svi koji me poznaju, znaju i to da sam poprilično pričljiva osoba. Moje minute šutnje se dešavaju samo kad sam iznenađena ili povrijeđena. Druga stvar zbog koje pišem svoju privatnost na istoimenom blogu je ta što ja mislim da imam talenat za spisateljstvo i želim da ga drugi prepoznaju što se nedavno i desilo. Budimo iskreni, nije lahko napisati dugačak post sačinjen od pravih riječi za desetak minuta. I treća stvar zbog koje ja pišem sve na ovom blogu je da bi skupila što više posjetilaca i popularnosti.

Prema tome; svima onima kojima smeta moj blog ili teme koje obrađujem u njemu, nek se žale komunalnom. Za seljake koji ne znaju gdje se to nalazi u Gračanici, to je preko puta zanatskog centra odma kod ulaza na pijacu. Eto nemojte reći da nisam bila fina.

P.S. komentari su dozvoljeni svima

do slijedećeg posta, pusaaa

Još od ranog djetinjstva je dolazila u našu kuću na konak, moja rodica. Starija je od mene desetak godina, ali to ne znači da vrijeme nije posvećivala meni kao mom bratu sa kojim je bliže po godinama. Sjećam se da je često slušala MTV kad bi bila kod nas i uvijek je imala dobar smisao za humor. Od kako znam za njene dolaske nama, znam i to da je sa mnom često pravila neke ukrase od kolaž papira, nakit, razne kutijice, okvire i šta sve ne. Ona je u meni stvorila neku naviku i potrebu za kreativnim radom. I njena soba je bila puna nekih njenih rukotvorevina. Ona je čak većim dijelom uticala na to da ja nabavim hrčke. Ona je imala dva preslatka zamorca i stalno sam se sa njima igrala. To je u meni probudilo jaku želju da i ja imam kućnog ljubimca. Uvijek je brinula o svom izgledu i dok sam bila manja gledala sam je dok se šminka i pomišljala sam:" E, ovako ću i ja kad narastem." Kad god mi je dosadno, sjetim se najkreativnije osobe koju poznajem, nje i onda nešto crtam ili pravim. Ne bi mogla zamisliti svoj život bez papira, olovke, makaza i flomastera. S godinama, ta njena kreativnost je prešla i na mene i zahvalna sam joj na tome.

Jutro sam započela uz pjesmu 'Sunce' od Teške industrije. Ustala sam oko 9 sati, napravila si čaj, uradila jutarnju gimnastiku, otišla do svog hrčka koji se oporavljao; nasula mu vode, promijenila piljevinu i dala mu svježu hranu. Kasnije sam se išla igrati s ćukicama. Došlo je vrijeme i za školu, pa sam se fino našminkala, obukla i za nepovjerovat, otišla s bratom do čaršije. Azru sam čekala 20 minuta kod zanatskog centra da bi išle zajedno u školu, ali se dotična nije pojavila. :@

Onda sam nekih 15 minuta išla po knjižarama tražeći čestitku za valentinovo, ali nigdje ih nije bilo. Negdje na pola čaršije sam srela neku curu sa čestitkom u ruci i pitala je gdje ju je kupila. Na istom mjestu sam i ja kupila jednu čestitku. Sigurno se pitate šta će meni čestitka :D U školi se vijeće učenika dosjetilo jedne odlične stvari: na ulazu je postavljena velika kesa u koju svi mogu ubaciti čestitke i poklone za suprotni spol; napišeš ime,prezime, razred i odjeljenje i oni dostave. Tako sam i ja učestvovala. Poslala sam čestitku svojoj simpi :$ i nisam se potpisala :)

Dan je protekao uz puno smijeha. Na zadnjem času su neke curice iz razreda pisale pisma sinu od razredne, a i razredna je imala svoje prste u tome :D

Cijeli dan me je boljela glava i želudac i jedva sam došla do kuće. Toliko mi je bilo mrsko popet se uz one Himalaje.

Kad sam došla kući, dok sam se presvlačila bacila sam oko na kavez i imala sam šta i vidjeti. Medo je nepomično ležao. Uzela sam ga u ruke i i dalje je disao. Kroz nekoliko minuta je prestao. Žao mi je stvarno što je moj stari prijatelj nestao, ali mi je i drago što je umro jer se stvarno patio. Bio je bolestan i bolje je da što prije ugine nego da ga gledam tako jadnog. Uglavnom, ostao mi je u lijepom sjećanju i to kao najizdržljiviji hrčak od svih. Bolovao je više od 7 dana.

eto nadam se da ću i ja dobit od nekoga čestitku u ponedjeljak, ali samo najveće budale se nadaju.

do slijedećeg posta, pusaaa