Krici jedne duše

Nove slike na blogu, posjetite ga: http://www.photoblog.com/NoraSabino

Jučer sam otvorila svoj prvi foto-blog i već imam popularnih slika. Evo vam link, pratite me; http://www.photoblog.com/NoraSabino/ nadam se da će vam se svidjeti moje ideje.

Svijet je ispunjen malim stvarima, stvarima koje vidimo samo onda kad mi to želimo. Baš poput vode, prašine, kamenja, crta lica, uvijek su tu, ali mi rijetko kad obraćamo pažnju na te stvari, na njihov oblik, boju, veličinu. Oko umjetnika često primjećuje te stvari, kao neki detektor. Divi se mrazu, osobinama vode, divi se nekim malim neprijmjetnim stvarima. I nije umjetnik postao od dobitka na lotu, umjetnik je postao nesretnim slučajem, ljudskom izdajom. Umjetnik je samotnica, koja vas uvijek može razumjeti. Njegov um je ispunjen teškim mislima, puno težim od vaših ljubavnih jada.

Razumijem ja da je ovo jedna od rečenica satkana od narcizma, ali ne onog pravog, nego narcizma iz zezancije.

Kolegica iz razreda je to objavila kao status na fb, a ja sam komentirala 'i skromne xD' što je ona odmah izbrisala :D

Mislim da imam pravo složiti se ili ne složiti sa nečim što uključuje i mene. Priznajem da sam zlobno dodala onaj komentar jer kakvih se sve rugoba možete nagledati u bolnici, nije ni čudo što ljudi umiru od srčanih udara. Pa zamislite da vam u po' noći uleti neka medicinska sestra u sobu, oči se ne vide od kreona, ko drakula bolan. Mislite da sanjate, još ako imate 70 godina vam je zagarantovano da ćete nakon toga utonuti u vječni san.

No, koliko god zloban moj komentar bio, zašto ga odmah briše? Pa to je već letjelo u zraku, ja sam samo spustila na tastaturu taj nastavak rečenice.

Još jedna stvar, u ovom statusu ona daje do znanja da je ona "medicinska sestra" i da su njene kolegice toliko lijepe, a ona nije ni pola medicinske sestre. Ee, ima ona još dvije i po' godine ćamit u srednjoj školi da bi se mogla nazvati medicinskom sestrom. Moj komentar se odnosio strogo na nju jer osoba treba biti toooooliko neskromna da se naziva medicinskom sestrom, a pada iz deset predmeta na prvom polugodištu (od ukupnih 13 predmeta). I zbog takvih medicinara ja ne volim da se razbolim. Mislit' ćete da pretjerujem, ali skoro je umrla žena od trideset godina zbog nepažnje medicinskog osoblja. Sutra ja treba da završim u bolnici zbog neke žnj bolesti i umrem zbog takvih.

I da, hvala ti što si obrisala komentar, ionako dugo nisam osvježila blog.

Pitanje koje me je pogodilo kao strijela, pravo u srce, izazvalo je u meni neko razmišljanje o sreći. Šta je sreća? Prije svega to je za mene mir, zadovoljstvo i sloboda.

Lagala bih ako kažem da sam sad sretnija nego prije. Parnice koje su ostale na mom srcu iz prošlosti bole svakodnevno. Nisu to neki ozbiljni problemi, selidba, selidba drage osobe, gubitak povjerenja. Pa dobro, ovo zadnje možda i jest ozbiljno.

Nije lahko probuditi se svako jutro i biti svjestan toga da ti roditelji više ne vjeruju jer te je BRAT izdao, ali Joe-ov odlazak olakšava slika na pozadini koju svakih desetak minuta gledam.

Nakon onako bolnog rastanka nisam se nadala ovakvom olakšanju.

Htjela sam ići s Mirzom do aerodroma u Bg da ispratimo Joe-a, ali kada sam shvatila da ću sigurno zaplakati odustala sam. Nekako mi je draže da me moji znaju kao 'drvensuza'.  Kad je mama pitala zašto ja ipak ne idem, Mirza je u šali odgovorio da ne smijem jer ću plakati. Snaga me je izdala, okrenula sam glavu na stranu i zaplakala gorko, bez ijednog krika. U sobu je ušao Joe i kad je vidio da plačem, reče:"Eej, nemoj, pa sad si i mene rasplakala." Ta rečenica mi se tako urezala u pamćenje. Pogledala sam ga, a njegove oči su bile crvene, pune suza. Zagrlili smo se i plakali zajedno, nakon čega se on smijao, a i ja za njim iako su mi suze i dalje išle.  Onda je otišao...

I sve je se promijenilo, ja sam se promjenila, ljudi oko mene su se promijenili. Neki su otišli, neki novi su ih zamjenili. Lagala bih ako kažem da me ti ljudi čine nesretnom. Ma ne, ja nisam nesretna, ja sam samo manje sretna nego prije. Ljudi su baš ljubazni prema meni (ako ne govorim o svom razredu). Kad sam već kod toga, moram priznati da se fino osjećam bez njih. Nemam od koga poprimiti negativnu energiju.

Jedino za čim ova budala žali je prošlost, ali to se ne može vratiti, zar ne? Ne znam onda u čemu je problem. Možda je problem baš u tome što se prošlost ne može vratiti, što se uvehla prijateljstva ne mogu oživjeti, što se čovjek ne može svojevoljno mijenjati.

Prije sam bila sretnija - odgovorila sam.

Dugo sam stojala sama, u mraku tapkajući po ledenim zidovima koji su me odvajali od života, ljudi, ljubavi. Bila sam sama u tamnoj sobi, danima moleći za pomoć. Krici su bili toliko glasni unutar sobe, a van nje niko ih nije čuo. Niko nije ni želio čuti. Svi su se pravili da žele pomoći, da žele ublažiti krike, a ustvari su se samo udaljavali od sobe.

Dugo sam razmišljala da presječem kablove po sobi, jednom sam i pokušala sa komadićem vaze, to bi izazvalo nestanak struje svuda oko sobe, i onda bi mi ljudi priskočili u pomoć. Na kraju sam odustala od bjega, pomirila sam se sa životom u toj sobi.

Osjećaš li taj miris,

miris jeseni?

Svuda oko nas kruži,

u grudi nam se uvlači.

Vidiš li one nesretne u ljubavi?

Ostavljeni su i usamljeni,

od svijeta odvojeni.

Okružuje li te taj zid,

čvrsti, visoki?

Pun je ljudskog otrova,

kletvi i psovki.

Udišeš li taj vazduh,

vazduh zagađeni?

Ispunjen je lažima

poniklih iz ljudi.

Ne brini se, nisi jedini.

Svi smo s dobrog puta odlutali.