Krici jedne duše

Ponovno pokrećem temu koja je strogo zabranjena u mom razredu ukoliko si iz grada, odmah će to nazvati kao izdvajanje građana.

Svima kojima smeta neka izađu iz bloga prije nego što počnem sa obradom teme (a sigurna sam da će se ovim postom povećati broj posjeta ljudi koji me poznaju).

Dakle, sinoć sam išla u kino na premijerno prikazivanje filma 'U zemlji krvi i meda' u Gračanici. Bila je gužva, uglavnom je bilo mnogo odraslih ljudi iz čaršije. Gledala sam film puna dva sata, a da se nije čuo ni jedan zvuk. Svi oni koji su komentirali su to radili vrlo tiho, ispred mene i iza mene je par ljudi prokomentarisalo tako tiho da se samo osjetilo da pričaju, a nije se znalo šta. Svaku riječ u filmu sam dobro čula, zapravo je zvuk bio malo preglasan.

Na prikazivanje istog filma sam išla i danas u sklopu škole. Svidio mi se sinoć, pa sam išla i danas sa prijateljicama iz razreda, a i da ne idem na časove, radije sam još jednom odgledala film koji me je i prvi put vrlo potresao. Inače izbjegavam sve što mijenja moje raspoloženje u negativnom smislu.

Početak filma se nije uopšte čuo, svi su nešto mumljali, pogotov raja koja nije imala mjesta za sjesti. Gornja vrata su ostavili otvorena i cijelo vrijeme je kino sala bila obasjana, potpuni krah ugođaja.

No ajd, počela je radnja i svi vi koji ste ikad gledali scenu silovanja znate da je to vrlo ružno i da ostavlja negativan utisak, zgrožavaju se ljudi inače kad to gledaju. Ja često i zaplačem jer mi je to nešto najstrašnije što mogu zamisliti. U filmu je dakle došlo do prikaza jedne od takvih scena i to na vrlo agresivan način i ono, ja i prijateljice oko mene smo se zgrožavale, a gospoda iz pozadine su prasnuli u smijeh, zbijali šale, neki su čak i aplauzirali. To je toliko nezrelo, naročito za uzraste od 16 godina od kojih se očekuje da znaju šta je sex i da tu nema ništa smiješno, pogotov ne ako pričamo o prisilnom sexu. Ne znam stvarno šta je u tim glavama, nisam čula ni jedan ženski glas u pozadini jer žene se podsmijavaju na tiši način.

Prošla je ta scena i dolazimo do scene u kojoj neki čovjek baca bombu na srpske vojnike - veeliki aplauz u pozadini, ne razumijem zašto je to bilo potrebno. Ok, ti vojnici su bili negativci, ali zašto da neko ko nema pojma šta se to dešavalo u ratu bira strane. Sve je to iza nas, i ako već gledamo film o tim zbivanjima mislim da bi mi poslijeratne generacije trebale ostati nepristrasne.

Tokom cijelog filma, usljed nekih nevažnih scena, komentiraju momci, al ajd da oni komentiraju, oni se deru da ih sala od 400 ljudi čuje, kao da imaju nešto pametno za reći. Zbijaju šale na račun žrtava, smiju se dok se prikazuje scena golih žena koje se 'podapiru', dodaju vulgarne komentare. Sad stvarno mislim da me niko nema pravo napasti da imam nešto protiv seljaka jer su svi vrlo dobro čuli i vidjeli ovo o čemu ja pričam. Sad ću iskreno reći da su seljačine. Usljed svih tih komentara i dobacivanja, dao se prepoznati poznati seljački naglasak (o umjesto a) i mislim da takve osobe nisu za kina i sl. nego da su za motike i njive. Osim što su se ponašali vrlo nekulturno, dokazali su i svoju nezrelost.

Film neću komentirati jer ja nisam prisustvovala ratu i ne znam koliko je tu istine, a koliko šminke. Jedino što bih prokomentarisala je kraj u kome je Anđelina pretjerala prikazujući glavnog glumca kao monstruma koji je sposoban ubiti ženu (koju očigledno voli). Mislim da to ne bi učinio ni jedan ratni zločinac koliko god loš bio, ipak svi mi čuvamo osobe koje volimo, kao što je on radio tokom cijelog filma. Po mom mišljenju bi bio puno bolji kraj da je bomba raznijela njega ili nju, ili da je neko od Srba ubio nju jer je bila muslimanka. Smatram da bi se film trebao prikazati i u RS-u bez obzira na to što prikazuje njihov narod u negativnom kontekstu. Koliko god neko volio svoj narod, mislim da malo treba razmisliti o Srebrenici i ostalim dešavanjima i priznati samome sebi da su oni pobili toliki narod i da ni u kom slučaju nisu nevini kakvim ih Dodik prikazuje.

do slijedećeg posta,

U većini filmova i serija sa zapada smo vidjeli da su jedan od najvećih problema djece i tinejdžera nasilnici, pogotov školski nasilnici. No, da li toga ima i u stvarnosti u tolikim količinama kao što nam je predstavljeno?

Dvije godine sam u srednjoj školi, ali u razmaku od pet mjeseci sam dobila dvije vrlo agresivne prijetnje. Prvi put se to desilo kad sam poznatu gradsku fuxu nazvala kurvom, i stojim iza svojih riječi makar mi ona 'razbila gubicu' kao što je najavila da će učiniti čim me vidi. Prepala sam se, naravno jer je djevojka krupnija od mene. Čak sam izbjegavala ići kroz čaršiju kući jer sam se bojala da će ona naići. Svaki moj odmor bio je proveden u hodniku odmah pored učionice u kojoj imam čas ili u učionici. Nisam izlazila u školsko dvorište, nisam hodala po hodnicima bespotrebno. Kukavički sam se zavukla u oklop, kao kornjača i bježala od neprijatelja. Onda sam se zapitala, zašto bježim? Odgovor je bio jednostavan, jer ne želim da mi neko ko ima gore tijelo od mene uništi moj višegodišnji trud i razbije zube, rasiječe kožu i sl. Zatim sam pokušala naći rješenje, a to ni u kom slučaju nije bilo izvinjenje jer je prethodno ona mene napala iako me ne zna, nit' je ikad čula išta o meni. Prijaviti je direktoru ili razrednoj također nije bilo rješenje jer bi se onda situacija još više zakuhala. Ušla sam na you tube i počela tražiti klipove u kojima pokazuju samoodbranu. Možda nisam naučila baš najbolje, ali sam svakako dobila samopouzdanje da ja tu djevojku mogu prebiti. Na ruci sam svakodnevno nosila Avril Lavigne prsten, onaj sa bodljikama u slučaju da je udarim bokserom. Ipak, nije se nikad suočila sa mnom.

Jučer sam dobila drugu prijetnju, od djevojke istih godina (starija od mene) i takođe krupnije građe. Ovako je tekao razgovor;

- Jesi l' se ti to meni možda nasmijala? - pita ona nakon što je prijetila mom prijatelju, a ja sam se nasmijala.

- Jesam. - odgovorila sam simpatično se osmjehujući.

- Ho'š bokser? - pitala je vrlo agresivnim glasom.

- Neću. - odgovorila sam sa smiješkom jer nisam bila spremna da se pobijem. Bila sam u uskim farmericama i nisam mogla podignuti nogu da je udarim, nisam imala prsten i imala sam čizme sa punom petom (ne velikom) koja mi je stoj činila nestabilnim. Uz to, oko nas je bilo dosta djece, ne bi bio lijep prizor da ti se svi smiju dok se mlatiš sa nekom nasilnicom koja je starija i veća od tebe. Da smo se pobile, vjerovatno bi obje završile kod direktora, a to bi bilo loše za mene jer je ona u dobrim odnosima s njim.

Ne znam šta je sa ovim današnjim djevojkama. Sve su pune sebe, misle da su face ako su spremne udarati se. Toliko je dječiji postupak prijetiti nekome ko je mlađi od tebe samo zato što ti se podsmijava. Ispoljavaju agresiju, tugu, i sve loše osjećaje u javnosti kao prave uličarke. Šta je sa kontrolom? Mogla bih dosta pisati o lošim i dobrim emocijama, ponašanju, ali to ću ostaviti za neki od slijedećih postova.

Uglavnom, mislim da moj post ne može ništa promijeniti. Samo želim dati podršku svima vama koji ste imali problema sa nasilnicima. Oslobodite se straha, shvatite da će oni odgovarati za svoja nedjela i da je uvijek neko na vašoj strani. Trenirajte karate, učite samoodbranu barem kod kuće. Ne dajte drugima da vas maltretiraju jer koliko god loši bili, niste zaslužili batine. Sve se može riješiti razgovorom.

Takođe želim da skrenem pažnju nasilnicima, iako ne vjerujem da takvi posjećuju moj blog. Smirite se malo, samo pravite budalu od sebe prijeteći drugima. Čak i vaši prijatelji će vas gledati drugim očima ako uvide u vama agresivnu osobu.

Svi vi treba da shvatite da se cijeli svijet ne vrti oko vas, ne samo nasilnici nego i vi ostali. Vi ste samo jedna mala kap u moru. Tek nedavno sam to i ja shvatila. Sigurno nećete postati val ako se ističete po lošim osobinama, ako su sve druge kapljice prošle kroz vas, ako me razumijete šta pokušavam reći.

do slijedećeg posta,

pusa

Dobro jutro, danas je poseban dan, obilježen njenim pjesmama. Dok cijeli svijet piše statuse po društvenim mrežama u kojima su riječi blagosti i lijepih želja, neka počiva u miru.

Neću reći da sam bila njen veliki fan, ni da smo izgubili nešto veliko (kao što jesmo), jer u mojoj sredini rijetko ko sluša pjevače poput Whitney. A znaju li mlađe generacije uopšte ko je Whitney Houston? Ne bi baš rekla. Uz ona sr*** od pjevača poput Justina Biebera, Selene Gomez, Miley Cirous, Lady Gage, etc. kako da znaju ko su pravi talenti?! Zbog toga rijetko kad palim MTV, radije slušam Classics, da se ne zarazim nekvalitetnom muzikom, polugolim pjevačicama i sotonskim stihovima. /sad slijedi podrugljivi smijeh svih primitivaca, kao onda kad sam čitala pismenu iz bosanskog u kojoj sam spomijnala sotonske agende. Da, to je smiješno onima koji nemaju pojma o životu i čiji je jedini cilj kako se namazati puderima i kreonima.

I buduće generacije neće znati ko je bila Whitney Houston, ni Cindy Lauper, ni šta je to Deep purple. To nije ni bitno, bitno je samo da znaju ko su Jay Z i Ketty Perry. -.-

do slijedećeg posta,

pusa

Ostvarila se jedna od mojih najvećih želja, sad sam tek uvjerena u teoriju o kojoj sam pričala u prošlom postu, ali uživam sad, samo mi je to bitno. Ne mogu pisati o toj želji, to bi moglo da donese mnoge promjene, a to mi sad ne treba.
Btw, bole me prsti od žica...
do slijedećeg posta,
pusa

Ja pojam 'sreća' ne shvatam na način na koji većina ljudi shvata; nešto lijepo, sve teče glatko. Ja to shvatam kao kratkotrajno zavaravanje koje nas priprema na veliko razočarenje i bol. Količina bola zavisi od količine sreće.

Otkako je počela nova godina, sretna sam. Nema nekih velikih problema, nedoumica i sl. Štoviše, ostvaruju mi se želje iz djetinjstva; dobila sam gitaru, ostvarila odnos s ocem kakav smo imali tad (bio je moje sve). Priznajem, bilo je vremena kad sam ga mrzila (koliko god to oštro zvučalo, dešava se u pubertetu) i mislila sam da se to nikad neće promijeniti, ali u ovih nekoliko dana se promijenilo, naglo. On se počeo truditi i to je bila ključna stvar. Ima još par želja koje su mi se ostvarile, koje bude ono dijete u meni, uništavaju svaki trun arogancije, ali neću reći o čemu se radi jer sam još uvijek sa nekim osobama na klimavom polju i NE želim da ponovno naruše moj i očev odnos.

Dakle, sve je tako... lijepo. Život je ponovno dobio neki smisao. Za Božije čudo, ja nisam plakala već tri sedmice. Mislim da je to moj osobni rekord :D  Sjećam se da sam zadnji put plakala u pola pet ujutro, gledajući Joe-ovu sliku na svojoj pozadini govoreći u sebi :"Bitno je samo da si ti sretan, gdje god bio." Iako sam znala da on nije sretan, da je sam, da prolazi kroz težak period boreći se za neku bolju budućnost. Nekoliko sati poslije me je probudila najjača bol u glavi koju sam dosad osjetila.

Već tri dana sanjam vodu, bistru vodu, čini se kao hladna, u sanovniku to opisuju kao sreću, dobitak. Samo se pitam dokad će ta sreća trajati. Sigurna sam da slijedi veliko razočarenje nakon ovih prekrasnih osjećaja.

Ne dam se zavarati sreći, možda je to loša stvar kod mene, ne uživam u potpunosti da kasnije bude manje razočarenje kad sve nestane.

I bojim se, bojim se razočarenja koja slijede.

Nove slike, pogledajte: http://www.photoblog.com/NoraSabino/2012/02/07/snowing.html

Vrijeme je da osvježim malo blog, nakon posta o prelijepim medicinskim sestrama, pisat ću o malo dosadnijoj temi.

Kako sam ja provela zimski raspust?

Prvo, zaljubila sam se u fotografiju, Joe mi je dao neki link od stranice na kojoj se može dosta toga naučiti o fotografisanju, tehnikama, foto-aparatima i sl. Nedavno sam otvorila i photoblog na kom postavljam slike.

Svakodnevno sam kuhala, uživam u tome dok god mi se neko ne miješa. Naučila sam se praviti muffine, možda ih napravim kasnije pa zovnem Emelu i Lamiju na sijelo. Usput, to su moje najbolje drugarice (uz Azru naravno, ali ona nije u istom društvu).

Kad sam ih već spomenula, žao mi je što sam ih zapostavila ove sedmice, iako idemo u isti razred. No, vrijeme je pred nama, ispravit ću svoje greške slijedeće sedmice. Ja samo ne želim dječija durenja i svađe jer sam to davno prošla sa Azrom. 

Ako sam još uvijek na temi Raspust, bio je to najbolji raspust ikad. Ispunjen dragim ljudima, izlascima sa Ajdinom, Husom, Emelom i Lamijom, ispijanjem kafa i čajeva.

Uglavnom, dosta sam fotografirala, pravo sam se sprijateljila sa aparatom koji mi je poklonio Joe. Bit ću mu do groba zahvalna na tome (pored ostalih stvari koje je učinio za mene).

Nisam nešto ovih dana dobra sa pisanjem, nemam naročito inspiracije. Izgleda da je moj život opet prazan, do ponedjeljka nadam se.

Svašta se izdešavalo, da ne zaboravim reći da sam popravila svoj odnos sa ocem i ovaj put mi je žao što on odlazi u ponedjeljak. Nisam se dugo tako osjećala. Uvijek sam bila nekako nepovezana za ljude oko sebe. Joe je jedini za kojim sam patila kad je otišao, i i dalje je teško, ali imam sliku na pozadini koja popunjava prazninu. Ko god od mojih prijatelja (koji ne znaju ko je Joe) vidi sliku na pozadini, odmah pomisle da mi je momak. Pa šta je s ovom omladinom, zar oni stavljaju samo slike momaka/cura na pozadinu?! Doduše jedna dobra opcija kod LG Cookie-a je ta što se istovremeno mogu postaviti dvije pozadine :)

Idem sad praviti Snješka Bijelića sa mamom, naumpala mi je jedna rečenica iz moje knjige; nebo šije sve veći bijeli plašt sačinjen od sitnih pahulja, razastrt po ulicama Gračanice.

do slijedećeg posta,

pusa