Sreća, da li stvarno postoji?
Ja pojam 'sreća' ne shvatam na način na koji većina ljudi shvata; nešto lijepo, sve teče glatko. Ja to shvatam kao kratkotrajno zavaravanje koje nas priprema na veliko razočarenje i bol. Količina bola zavisi od količine sreće.
Otkako je počela nova godina, sretna sam. Nema nekih velikih problema, nedoumica i sl. Štoviše, ostvaruju mi se želje iz djetinjstva; dobila sam gitaru, ostvarila odnos s ocem kakav smo imali tad (bio je moje sve). Priznajem, bilo je vremena kad sam ga mrzila (koliko god to oštro zvučalo, dešava se u pubertetu) i mislila sam da se to nikad neće promijeniti, ali u ovih nekoliko dana se promijenilo, naglo. On se počeo truditi i to je bila ključna stvar. Ima još par želja koje su mi se ostvarile, koje bude ono dijete u meni, uništavaju svaki trun arogancije, ali neću reći o čemu se radi jer sam još uvijek sa nekim osobama na klimavom polju i NE želim da ponovno naruše moj i očev odnos.
Dakle, sve je tako... lijepo. Život je ponovno dobio neki smisao. Za Božije čudo, ja nisam plakala već tri sedmice. Mislim da je to moj osobni rekord :D Sjećam se da sam zadnji put plakala u pola pet ujutro, gledajući Joe-ovu sliku na svojoj pozadini govoreći u sebi :"Bitno je samo da si ti sretan, gdje god bio." Iako sam znala da on nije sretan, da je sam, da prolazi kroz težak period boreći se za neku bolju budućnost. Nekoliko sati poslije me je probudila najjača bol u glavi koju sam dosad osjetila.
Već tri dana sanjam vodu, bistru vodu, čini se kao hladna, u sanovniku to opisuju kao sreću, dobitak. Samo se pitam dokad će ta sreća trajati. Sigurna sam da slijedi veliko razočarenje nakon ovih prekrasnih osjećaja.
Ne dam se zavarati sreći, možda je to loša stvar kod mene, ne uživam u potpunosti da kasnije bude manje razočarenje kad sve nestane.
I bojim se, bojim se razočarenja koja slijede.
